Pozdrav Marina i Nikola, hvala Vam na ideji za naslov kolumne, autorsko pravo na navedeno pitanje ide vama, čisto neka se zna.

Priča ide ovako: pokušavajući doći do kisika nakon luđački odrađenog treninga, moja susjeda Martina zvana Nejbr, uputila se pozdraviti Nikolu i Marinu B., zlo ne sluteći da će se petominutno ćaskanje pretvoriti u naslov ove kolumne.

Mwa, di ste, mwa, ovo je M, ma znaš M., upoznale ste se vas dvije.

Marina: Ma e, znamo se s Instagrama.

Nikola: Imaš naslov za kolumnu! (uz smijeh mučkog provokatora)                            

Imam Nikola, hvala ti.

Puno puta i ja imam onaj poznati osjećaj: pa ej legendo, pratimo se na Instagramu. Nismo se vidjeli od tvoje zadnje objave, nekih dva do tri sata. Kako si, kako tvoji?

Ali mi nismo...

Ma kako nismo, znam što doručkuješ, gledam te na Insta Storyju svaki dan, super kuhaš a i pas ti se čini baš nekako umiljat.

Ali...

Nema ali, otpratit ću i tebe i tvoj fešn blog ako me ne prestaneš uvjeravati da se ne poznajemo.

Unfollow.

Svi smo mi sudionici jedne velike zablude o poznavanju nekoga. Ne poznajemo ni svoje najbliže tako dobro a kamoli te Instagram poznanike koje pratimo, bez obzira na to što smo jako ažurni sa objavljivanjem i praćenjem željenog sadržaja.

Koliko god pokušaš secirati moje fotografije , sa mog Instagram profila recimo nikad nitko ne bi mogao zaključiti da obožavam čajeve, životinje i Azru, ali baš nikad.

Većina od nas se i ne želi prezentirati u „pravom“ svijetlu.

Barem su Instagram fotke u našim životima mala oaza savršenstva, bijeg od stvarnosti.

Logično, jer kome je ikad bilo u cilju ispasti neatraktivan, dosadan i upitne inteligencije? Nikome.

Tako za nekoga možemo zaključiti da su mu izlasci do ranih jutarnjih sati jedino čime se bavi u životu, za nekog drugoga da je opsjednut svojim psom/djecom/hobijem, nebitno.

Osim što se i kronično ne poznajemo, prestali smo faliti jedni drugima jer se previše viđamo po Instagramu.

Skupa virtualno pijemo kavu i trčimo u parku. Skupa kuhamo ručkove i šminkamo se za izlaske. Skupa se spremamo za posao. Ogovaramo screenshotovima. Iskazujemo osjećaje emojima.

U životima nam fali baš onih najiskrenijih trenutaka koji se ne mogu izrežirati- spontani dječji smijeh, odsutan pogled uličnog svirača, samoća na klupici, zvuk morskih valova, čitanje knjige bez dosadne zvonjave mobitela...

Fali nam to jer smo zauzeti prikupljenjem savršenog sadržaja za publiku, Instagram publiku koja misli da nas poznaje, dok onima koji nas zaista poznaju ne stignemo ni nedostajati zato što stalno iskačemo sa svojim objavama iz kuhinje, wc-a, kafića, radnog mjesta...

Ono što možemo napraviti je manje korištenje one, sada već uvriježene rečenice :  Ma čujemo se za onu našu kavu. Ljudi koji su se „čuli“ za kavu, nikad nisu otišli na tu kavu već su se samo nastavili čuti i dogovarati za kavu. Unedogled.

Čujemo se za kavu.

Patetično je ovo pročitati dok držimo mobitel i snimamo Insta Story.