Htjeli vi to ili ne, u kina nam je stigla dugoočekivana američka adaptacija obožavane japanske 'mange' ('animea' možda čak i više), ''Ghost in the Shell''. I prije negoli smo uopće mogli uroniti u taj celuloidni 'cyber' svijet i dati svoj sud, mnogi fanovi spomenute mange i animea su popi*dili.

Zašto? Zato što su 'ameri' za glavnu protagonisticu angažirali slavnu 'osvetnicu' Scarlett Johansson dok je njezin lik u originalnom predlošku i više nego očigledno, Japanka (ne, ne mislim pritom na našu omiljenu ljetnu obuću). Jel' se to na kraju uistinu pokazalo problemom (ako ništa drugo, onda rasnim) ili su oni 'isplivali' negdje drugdje?   

Ajmo ovaj put ovako opisati radnju. U bliskoj (nadam se ne i realnoj) budućnosti, ljudi će  moći kibernetički nadograditi svoja 'nesavršena' tijela, no dal' će s tim zahvatima izgubiti i ono malo duše što imaju? S tom dilemom se suočava i khmmm... 'Bojnica' (izvorno Major) iliti Mira Killian odnosno Motoko Kusanagi (S.Johansson), neustrašiva zapovjednica antiterorističke specijalne postrojbe 'Section 9' koja je zadužena za sprječavanje 'cyber' kriminala u futuristički kibernetičkom 'sje*anom' svijetu (točnije megalopolisu imena New Port City).

Ghost in the Shell (2017)

Režija: Rupert Sanders

Uloge: Scarlett Johansson, Pilou Asbæk, ''Beat'' Takeshi Kitano, Michael Pitt, Chin Han, Juliette Binoche, Peter Ferdinando, Lasarus Ratuere, Danusia Samal, Pete Teo...

Žanr: SF, akcija

Trajanje: 106 min.

I premda se nerijetko oglušava o zapovijedi svojeg glavnog zapovjednika Aramakia (T.Kitano), Bojnica svoj posao radi impresivno dobro, no sve lagano ode u vražju mater kad se pojavi misteriozni i iznimno opasni cyber terorist imena Kuze (M.Pitt) koji natjera Bojnicu da se propita o svojem nastanku i pravom identitetu...

E sad. Ako ste kojim slučajem fan istoimenog manga/anime fenomena, onda vam ne trebam pojašnjavati, tko, što i kako? No, svi oni neupućeni, nedužni i zbunjeni gledatelji neće shvatiti oko čega je nastala tolika halabuka i dužan sam stoga spomenuti riječ-dvije o cirkusu koji je nastao. 

Dakle, 1989. čovjek imena Masamune Shirow napisao je, a bogme i narisao nešto što će postati svojevrsno Sveto pismo 'cyberpunk' pokreta. Riječ je naravno o megapopularnoj mangi imena ''Ghost in the Shell' (u Japanu znanoj i kao 'Mobile Armour Riot Police'), koja je svojom moćnom i univerzalnom pričom o potrazi za identitetom/svješću, borbom protiv korumpiranih korporacija i vlasti kao i brojnim sociološkim, filozofskim, tehnološkim i moralnim pitanjima stekla pravu vojsku fanova (kako u Japanu, tako i globalno). 

Uslijedili su nakon toga i brojni nastavci (ima tu materijala, vjerujte mi), no priča je tek 1995. doživjela pravi globalni boom zahvaljujući istoimenoj animiranoj adaptaciji popularnog anime redatelja, Mamorua Oshiia. Po samom prikazivanju, film si je zacementirao kultni status te je stekao odanu vojsku sljedbenika i gotovo nitko nije niti mogao zamisliti kako će se netko (pogotovo ne ameri) jednog dana usuditi dohvatiti filmske adaptacije njihovog blaga. 

Možda ne toliko direktno, al' Oshiiev film je imao i izniman utjecaj na jedan drugi fenomen zvan ''Matrix'', no u tu priču sad neću zalaziti. Naravno, niti sam Oshii nije mogao ostati imun na tako moćan materijal i slavu koju mu je film donio, pa je 2004. snimio nastavak (podnaslov ''Innocence'') koji je čak skupio i nominaciju za prestižnu 'Zlatnu Palmu' u Cannesu (na iznenađenje nekih). Fanovi prvog filma ipak nisu bili toliko impresionirani. Paralelno s filmom (točnije, od 2002. do 2005.) na TV-u se pojavio i serijal ''Ghost in the Shell: Stand Alone Complex'', no tu nije bio kraj pošto su se nastavci (što na TV-u, što u kinima) u nadolazećim godinama počeli nizati kao na traci.

Amerikanci (Spielberg i njegov ''DreamWorks'') su u tom sve rastućem fenomenu dakako nanjušili 'zelembaće' pa su tako 2008. otkupili prava na filmsku adaptaciju mange, no onda je počeo lagani 'scenaristički pakao'. Godine su prolazile, scenaristi su se mjenjali poput istrošenih čarapa, no na kraju se sve svelo na tri imena (Jamie Moss, William Wheeler i Ehren Kruger) i mogla je početi potraga za redateljem. U konačnici je izbor pao na Ruperta Sandersa na što su fanovi doslovno popi*dili. Zar će njihovo 'Sveto pismo' u svoje nestručne ruke primiti tamo neki lik koji za sobom ima tek specijalnim efektima ušminkanu i kvalitetom upitnu ''Snjeguljicu i Lovca''? Počela je 'hejterska' kampanja. 

Stvari su kulminirale onog trena kad je obznanjeno kako je glavna uloga pripala 'bijeloj' Scarlett Johansson (što bi tek rekli da je ulogu prihvatila 'plavokosa' Margot Robbie?)! Ma daaaajte! Pa ljudi moji i sami japanci su logično zaključili kako neće Hollywood ovako skupu (budžet je bio nekih cca 110 milijuna dolarčića) igračku povjeriti nekoj azijskoj glumici (iako golica maštu primjerice jedna Rinko Kikuchi), a i Oshii je pokušao primiriti strasti rekavši kako je priča univerzalna i kako u njoj nikad nije bila riječ o rasi. Ja se eto slažem s Oshiiem i mislim kako je Skarletica na kraju bila i više nego dobar izbor. Ali dosta sad s rasnim pizdarijama i hejterskim pokretima. Vrijeme je za podvući crtu.

Osporavani Sanders (i sam sam iskreno rečeno bio skeptičan oko njegovog izbora) je poprilično dobro dirigirao redateljskom palicom, na respektabilan način je s brojnim preslikanim prizorima odao počast obožavanom crtiću, no stilski je ostao prepoznatljiv i sebi vjerodostojan. Ovaj put ga je na sreću pratio daleko bolji scenarij koji doduše nije toliko impresivan i dubok kao i sam predložak, ali je donio neka zanimljiva rješenja i slojevitiju karakterizaciju kako glavnih, tako i sporednih likova. Eh da, mana su mu i određene otrcane krilatice koje Skarletica izgovara suvereno koračajući prema kameri, ali takvih srećom nema suviše.  

Sam casting je uz spomenutu Johansson također paa... gotovo savršen (promašili su jedino s odabirom glumca Petera Ferdinanda koji tumači glavnu korporativnu 'gnjidu', Cuttera), a ugledati velikog Takeshia Kitana kako malu ulogu odglumi tako moćno i suvereno, odmah poteku suze radosnice. Glazbena podloga Clinta Mansella i Lorne Balfe naravno ne može parirati onoj Kenjia Kawaia iz Oshiieva crtića, no ne mogu reći kako je loša i kako se nije uklopila u vizualni identitet filma.

A spec. efekti i produkcija? Čista 10-ka! Mislim da trenutna tehnologija kojom filmska studija raspolažu ne može pružiti bolje od ovog. Jednom, ne, dvjema riječima, vizualno savršenstvo. Pitate se čemu onda tako loše kritike? A gledajte, hardcore fanovi mange i animea ionako nikad ne bi bili zadovoljni jer njihovo blago je ... nepreradivo. No, gledajući s filmske strane, mislim kako nije riječ o ispraznom holivudskom pop corn proizvodu već da uz 'eyecandy' prizore posjeduje i zavidan broj upečatljivih replika, a nađe se tu i pokoje zrnce mudrosti. Anime je anime, manga je manga, a Hollywood je Hollywood. Kad to prihvatite, onda će vam se dopasti i film. Pođite pa se sami uvjerite. Ovo je možda tek početak (p.s. šifra ''Akira'').