Dalmatinci su temperamentni ljudi, lako planu, impulzivni su i strastveni. Proteklog vikenda bio je derbi između Hajduka i Rijeke i mogli ste se uvjeriti u ovo gore navedeno. Bilo je to već mnogo puta viđen scenarij ksenofobnih ispada i prekida utakmice.

Nije to više ni čudno ni šokantno, već je to dovoljno dugi niz da se bez problema može predvidjeti daljnji tijek događaja. Uletio je frajer sa nekakvom šipkom, malo se nećkao, prijetio igračima, sudcu, mahao malo rukama i odšetao natrag na tribinu.

Navijački asortiman se sastojao od standardnih ubij Srbina i Za dom spremni povika. Nemojmo zaboraviti ni transparent na ćirilici, svakako vrckavo i provokatorski, svojstveno „najluđem gradu na svitu“. Masa takva kakva je, nije baš sklona racionalnom razmišljanju pa svašta viče i za to još ima nekakvog razumijevanja (ako je to uopće izgovor).

S druge strane napraviti  20 metara dugi transparent na ćirilici zahtijeva planiranje, izradu, švercanje na tribinu. Valjda su ga švercali, kako je rečeno, ipak su tamo bile nekakve mjere osiguranja. Nije navijački korpus pretjerano pametan ni konstruktivan u trenutcima dok se navija.

Prorade strasti pa se čak nagovara i ostale tribine da se pridruže u pozdravljanju Poglavnika. U potpunosti je nevažno što je Hajduk kroz svoju povijest bio antifašistički klub,no to se ipak dotiče razuma, ne srca. Torcida i voli one koji nisu voljeli njihov klub, ne voli Srbe, tipično za navijačke skupine, žive u raskoraku između stvarnosti i mašte, unutarnjem konfliktu.

Vrijeđaju „gamad“ iz saveza, dok se sami ponašaju kao rulja puštena s lanca. Vole svoj klub nabijajući mu kazne, veličajući huligana, izvikujući parole poput one kontra zakona i slično. Kontra svega. Mi dalmatinci volimo druge kriviti za one stvari koje koje smo sami zabrljali, lakše je tako, a mi smo lijeni.

Lijeni smo pročitati udžbenik iz povijesti, lijeni smo čak naučiti i bon ton ili shvatiti što su neke normalne tekovine suvremene civilizacije. Lijepše je hvaliti se nekom slavnom poviješću nego mijenjati sumornu sadašnjost. Valjda je pozivanje na ubijanje Srba trebala biti provokacija Riječanima, jer zna se, to su Srbi.

Da, tako je najlakše, ne zaboravite, lijeni smo, jer gdje ćeš boljeg primjera manje vrijednosti od Srbina. Mi smo najbolji i kad smo četvrti na tablici, samo su okolnosti takve da sudac svira kontra nas, da nas se kažnjava što volimo svoj klub, da ne smijemo ni vrijeđati druge i veličati našu povijest.

Baklje gore, koga briga za zakon i pravilnike, najluđi smo, a ona bagra iz saveza neće poštuje zakon, sram ih bilo. Sloboda navijačima je jedan od besmislenijih slogana koje se može vidjeti na stadionima. Ako malo razmislite, poprilično slobodno uzvikuju pozdrave koje se smatra govorom mržnje, pale baklje, šetaju se po travnjaku i prijete.

Ciljevi rulje su uvijek krajnje jednostavni, ukloni neprijatelja, mrzi protivnika, guštaj u osjećaju sigurnosti u broju. Kako bi bilo za promjenu poštivati zakon? Da, poštivati ga u zemlji u kojoj mrski neprijatelj pije kave s onima koji mu sude nije najoptimističnija opcija, priznajem.

Krivnja rulje za njeno ponašanje je njezina, ali ne samo njezina. Zanemarivanje problema koje oni smatraju bitnima je sigurno dovelo do toga da oni požele uzeti pravdu u svoje ruke. Za to nedvojbeno nisu sposobni, bez obzira što se neki od njih potrude poslati nekakvu zakonsku inicijativu vezanu uz sport. Gomila, masa, rulja, ipak više voli emocije i strasti te crno bijelu sliku.

Ne mogu se oni zamarati pitanjima treba li spašavati „Gazdu“ ili 40-tak tisuća zaposlenih, tko je platio PDV  ili što su to ljudska prava. Njima treba spektakl, grupni identitet, osjećaj bitnosti. Savršeno plodno tlo za iskrivljene povijesne ideale, ksenofobiju i šovinizam.

Država koja po svojoj definiciji brine za svoje građane njih ignorira, prepušta ih njihovim strastima pa nakon toga objavljuje dušebrižničke izjave zgražanja nad totalitarističkim zatucanim glupostima. Da, lijeni smo, lakše je tako nego zapravo napraviti nešto u vezi toga.

Navijačke sačekuše, kamenovanje  kombija i autobusa, dajte slobode navijačima. Nemojte ih ni slučajno počastiti smislenim zakonom koji će njihovo ponašanje dovesti u red, ponuditi im smislene uvjete za rad i život. Kako se kaže, riba smrdi od glave, a glava je u oblacima dok rep lupeta po mulju. 

Glava uživa u svojim rođendanima  s besprijekornom organizacijom, sasvim bezbrižno ne radeći ništa što bi trebala, tek se tu i tamo obrati s visoka kad plodovi njena nerada zavrište s naslovnica. Slobode navijačima, onim pravim navijačima, koji bi poveli dijete na stadion, nema. Možda je ipak lakše pokleknuti pod teretom lijenosti, i pripisati to našem nadaleko poznatom dišpetu, jer naš narod lako plane, još brže se hladi.

Da,  jest lakše živjeti od iluzije uzimanja pravde u svoje u ruke nego preuzimanja odgovornosti. Imali smo od koga učiti vještinu upiranja prstom, stvarno je lakše.