D.LJ. (26) studirala je sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Zadru. Bilo joj je lijepo na faksu, stekla je puno novih vještina i korisnih iskustava. Nakon pet godina, osjetila se spremnom za prelazak u samostalan život, te je diplomirala na razvoju civilnog društva. Danas D. radi u pizza cutu.

Njezina priča nije ništa drugačija od tisuća drugih koji sa fakultetskom diplomom crnče za dvije i pol, tri tisuće kuna. Diplomirani konobari, menađeri za slaganje parfema, kvalificirani perači posuđa, blagajnice emeritus, izvanredni profesori za trikotažu, docenti za booking turističkih izleta, inženjeri za prezentaciju piva. Vjerujem da svi imamo puno poznanika koji ne rade u svojoj struci i na poslu koji odgovara njihovoj školskoj spremi. Naše Sveučilište svake godine proizvede puno takvih.

Gdje nakon faksa?...neki će otići raditi u pizzeriju

Bilo mi je genijalno studirati, najbolje razdoblje u životu. Svašta sam proživio i nema puno stvari koje bi drugačije napravio. Ali, imam još samo četiri ispita! Užas. Što ih je manje, svaki mi je sve teže položiti. Ne zato što su teški, ili što su profesori zahtjevni, nego zato što osjećam nekakav podsvjesni otpor prema učenju. Nekakav podrugljivi glasić u meni što mi govori: ''I što ćeš kad diplomiraš, ha? Nema više plavih koverti od tvojih svaki misec. Misliš raditi, jeli? Hahaha. A di ćeš naći posao? U kafiću, trgovačkom centru? Eno ti se radi jedan kod kolodvora, sigurno zapošljavaju. A budalo, što nisi pao koju godinu.'' Prokleti glasić je u pravu.

Kada bi netko od mojih poznanika diplomirao, čestitao bih mu, ali bi mi uvijek nekako bilo žao te osobe. Evo, danas mi je diplomirao jedan kolega, zajedno smo upisali faks. Ekipa oko njega slavi, pjeva se, a on se ponekad blago osmjehne i digne čašu. On je imao sreće, našao je posao u jednoj školi i imat će redovitu plaću i siguran posao.

Stan se mora plaćati, režije dolaze redovito, a T-com ne pita je li plaća sjela. Roditelje ne možeš više od srama pitati...A koliko je onih koji uspiju naći posao samo u sezoni? Ili se zaposle zimi, ali ih šef ne prijavi, nego crnče na crno. Rade na određeno, pa svaka tri mjeseca moraju strepiti hoće li im produžiti ugovor. Ali, nema druge. Stan se mora plaćati, režije dolaze redovito, a T-com ne pita je li plaća sjela. Roditelje ne možeš više od srama pitati, plaćali su ti faks. I tako, nakon 17 godina školovanja, umjesto da krenemo kupovati stan, osnovati obitelj, mi postajemo sudionici programa "S faksa na biro"

Ne mogu se nego zapitati zašto odgovorni ne pogledaju strukturu prijavljenih na birou. Jednostavno je dokučiti kojih zanimanja je najviše, što se traži, a čega nedostaje. I onda lijepo, svake dvije-tri godine, promijenimo upisne kvote po fakultetima. Ekonomista imamo previše, pravnika isto, ajmo smanjiti kvotu. Ali, iz nekog razloga, to se ne događa. Zašto se svake godine na te faksove upisuje po nekoliko tisuća brucoša kada ih na birou ima najviše? S. Č. (27) je prije tri godine završila ekonomiju u Zagrebu i od tad je potrošila omanju šumu papira pišući molbe za posao. Nedavno je odustala i sad čisti stanove po Dortmundu. Zarađuje više nego onaj kolega što radi u osnovnoj.

Kakva nam je budućnost? Što donosi sutra? Ovih par ispita ću položiti, diplomirati na jesen, dužan sam to svojima koji su bili dovoljno strpljivi. Ali, u najmanju ruku san zabrinut što će biti od mene. Jedan relativno bezbrižan dio života će završiti i uskoro ću se suočiti sa nečim novim, nesigurnim, stvarnim. Nova igra, nova pravila, a ja ne znam koliko mogu uložiti na kartu (nije as, nije kralj, nego prof.) koju imam u ruci.
Ogladnio sam od ovog pisanja, idem na komad pizze kod D.