Stjepan Sokolović je mladić od svojih 18 godina, jako bistar i optimističan unatoč svom urođenom invaliditetu radi kojeg je prikovan za kolica.

Stjepan također nema potpunu kontrolu nad svojim rukama i to mu onemogućava brojne radnje koje su nama normalne. No, usprkos svim teškoćama, naš Stipe je srednju školu završio sa odličnim uspjehom, a posebno se isticao u matematici i fizici.

Logičan korak nakon srednje škole za Stjepana je bio studij i tako se on uputio na zagrebački PMF. Imajući u vidu svoja tjelesna ograničenja, njegovi roditelji su tražili od uprave fakulteta da se Stjepanu omogući da polaže usmeni ispit i pismeni uz nečiju pomoć.

No, pročelnik odsjeka za fiziku, dr. Elyah Butnonica, uvaženi američki stručnjak, Stjepanovu molbu je odbio i on se više nije bavio fizikom.

Ovo je hipotetska situacija koja se mogla dogoditi bilo gdje u svijetu.

A dogodila se kod nas u Zadru. Antoniju Milanoviću, mladiću sa cerebralnom paralizom, odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru odbio je organizirati usmeni ispit s obrazloženjem da usmeni ne može zamijeniti pismeni.

Da bi situacija bila još tragičnija, pročelnik tog odjela, dr.sc. Ilija Manenica, na televiziji se pravdao izjavom tipa "Pa kako bi on studirao psihologiju, ne može svak biti ni vojni pilot". Sad ću malo stati s pisanjem da ne počnem psovati. Ok.

Prošle godine na Sveučilištu napravljene su rampe za kolica, ugrađen je skupi lift, zaposlene su osobe sa invaliditetom. Sve je to za svaku pohvalu i služi na čast Upravi Sveučilišta i svima koji su dali svoj doprinos.

Prije par mjeseci sam sudjelovao na jednom skupu kojem je bila i jedna djevojka iz zadarske udruge osoba sa invaliditetom. U raspravi smo se dotakli problematike uključivanja osoba sa invaliditetom u društvo i mjerama koje se u tu svrhu poduzimaju, a ja sam tada s ponosom izjavio kako je naše Sveučilište jedno od najangažiranijih u Hrvatskoj po tom pitanju. I stvarno sam bio ponosan.

A onda je jedan pročelnik sa posebnom potrebom, potrebom za ljudskošću, Antoniju Milanoviću onemogućio da pokuša živjeti svoj san.

Stepenice, ograde, pragovi, to su sve male prepreke u usporedbi sa onima u ljudskom srcu i duši. Njih se može zaobići okolo, prijeko, ispod, ali ove druge ne. Naročito kad stoje na položajima moći i odlučivanja. Na takvu jednu prepreku je naišao i Antonio i svi mehanizmi koji su mu trebali pomoći su zakazali. Propisi su pali u vodu, odluke su postale ništavne, strukture su zatvorile oči.

Ja vas pitam gdje su sad akcijski planovi, gdje je hrvatski put u Europu, gdje je društvo 21. stoljeća kad jedan naš sugrađanin ne može ostvariti svoja prava?

Prošli tjedan smo se maltene vratili u srednji vjek, odnosno mi nismo, Antonio je. Mi živimo svoj život dalje i ne moramo se osvrnuti na njegove probleme. Ali stali smo i naljutili se i to je pobjeda svih ljudi koji se bore za prava raznih Antonija Milanovića u Hrvatskoj.

Nismo zatvorili oči ili pogledali na drugu stranu, već smo pisali medijima, komentirali na kavi i na forumima, stvorili buku. I nadamo se da će ta buka doprijeti do ušiju onih koji imaju moć nešto napraviti.

Antonio je upisao knjižničarstvo u Zadru jer mu je taj odjel izišao u susret. Dakle, on može raditi u knjižnici, baratati knjigama i računalom, a ne može biti psiholog?

Zapitajte se to vi koji ste mu zatvorili vrata!

P.S. Kako bi se Stjepan Sokolović zvao da se rodio u npr. Londonu?