Elza Radulić-Toman

Zadar sve više postaje Pariz, ali samo kada je u pitanju broj pasa. Pariz se ubraja u europske gradove u kojima ima najviše pasa, onoliko, kažu, koliko u tome velegradu ima stanova.

Te kućne ljubimce ima sve više ljudi i u Zadru, veterinari procjenjuju možda i više od četiri tisuće, a sa širom okolicom vjerojatno i više od pet tisuća. To se može preračunati jedino prema podacima o broju cijepljenih pasa, pa iako mnogi nisu nikada bili cijepljeni.

Pojedini vlasnici pse imaju samo privremeno, dok su maleni i dok se s njima mogu igrati, a kad psi porastu i postanu zahtjevniji, pa i skuplji, nerijetko ih ostavljaju. Čuli smo od jednoga uglednog veterinara kako je svojim očima vidio vlasnika koji je ubio svoga psa, samo zato što je pas dostigao starost od tri mjeseca, kada se po propisu morao cijepiti, a vlasniku se činilo da je puno za psa izdvoijiti stotinu kuna!

Možda su još gori oni vlasnici koji psa što im je dotad bio"najbolji prijatelj" jednostavno istjeraju, odvezu ga u drugo mjesto ili ga ostave usput bilo gdje na cesti. To rade i mnogi turisti, kad dođu na ljetovanje, a koje sa psima nerado primaju u hotele ili u neke druge smještaje.

I ovoga ljeta, pa i ovih dana smo znali čitati naslove "Pas ugrizao dječaka", "Pas izgrizao djevojčicu", "Češki pas nasrnuo na talijanskog psića" i sl. Jer neki vlasnici pasa nemaju pojma što i kako se družiti sa tim svojim ljubimcima. Neki opet dobro znaju, ali ne poštuju pravila.

I u Zadru postoji gradska odluka kako se moraju ponašati psi na ulici, ali malo vlasnika se toga pridržava. Kad ste vidjeli psa na uzici i s brnjicom? A upravo jedno i drugo bi morali imati svi psi kad su na ulici, doslovno. I u tome, nažalost, vlada uobičajeni nered, sve je na papiru, ali nitko se toga ne pridržava.

Naš čovjek svoje probleme uglavnom rješava vezama. Tako smo odgojeni, mi Balkanci. Naš čovjek svuda ima kumove, veze i poznanastva...Stranci iz organiziranijih zemalja, nam to i zamjeraju. Naš čovjek zakone doživljava kao da su oni napisani radi forme, da zadovolje tek papir, a istodobno misli on i što će njemu zakon, kad je on glavni frajer, ili kad on dobro pozna one na vlasti, koji ga u svakome trenutku mogu izvući, ako mu slučajno nešto zatreba. Naš čovjek svoje probleme uglavnom rješava vezama. Tako smo odgojeni, mi Balkanci. Naš čovjek svuda ima kumove, veze i poznanastva, pa i u policiji, kod raznih inspektora, kod onih koji su plaćeni da čuvaju red i sprječavaju takvu korupciju.

Kad govorimo o psima, koji su u nas zapravo najprepoznatljiviji po izmetu, kojega ima po cijelome gradu, ponekad i nasred gradskoga mosta, ali najviše u parkovima i na donjoj rivi, a vlasnicima ni ne pada na pamet da bi počistili iza svojih ljubimaca (osim par časnih iznimaka), onda moramo kazati da zadarski psi daleko zaostaju za pariškima.

Jer, Zadar ni danas u 21 stoljeću nema hotela za pse, a niti groblja za domaće životinje. A ta dva objekta, koliko znamo, se gradskoj upravi preporučuju već niz godina, no svi koji bi to mogli i trebali rješavati, mudro šute. Niti da se očituju. Vjerojatno nisu ljubitelji domaćih životinja. Bio je tek jedan gradonačelnik koji se oduševio idejom, jer ipak je Zadar turistički grad, kako je to prokomenitirao, ali nije ni on ništa učinio.

Ponuđači takve ideje ističu da bi turisti mogli dolaziti s psima i ostavljati ih bezbrižno u hotelu, kako se to radi u mnogim tuističkim destinacijama u svijetu. To da u Zadru postoji hotel za domaće ljubimce bi se navodilo u prospektima i gradu bi svakako s te strane porastao rejting. U mnogim turističkim mjestima na Mediteranu, u Francuskoj ili Španjolskoj, postoje hoteli za pse i mačke.

Zašto to ne bi imao i Zadar, jer na kraju, to nije velika investicija. A tek groblje za kućne ljubimce, kakvo imaju, primjerice Rijeka ili Pula. To je još jeftinije, jer na Gradu je samo da osigura parcelu na pogodnome mjestu, a vlasnici bi sami gradili grobove, ploče i ostale posmrtne ukrase za svoje umrle ljubimce, kako je to i u Parizu, čak na nekoliko mjesta.

A Zadar, primjerice, kako ističu predlagači, ima jednu odličnu poziciju sjeverno od Crnoga, u šumi koja pripada Šumariji. Možda bi tamo mogao biti i hotel za pse, jer je, kažu poznavatelji pasjih prilika, to vrlo zgodno mjesto za sigurnost pasa i ostalih kućnih ljubimaca.

I još nešto. Zadar bi uskoro svojim psima mogao osigurati barem jedan zahod, jer je Veterinarska stanica Zadar voljna gradu sagraditi jednoga i održavati ga, a sve kao svoj dar gradu. No, još jedino pitanje ostaje otvoreno: hoće li Grad primiti taj dar?