Elza Radulić - Toman

Koliko god se zaklinjemo da čuvamo okoliš, o čemu zapravo velikim dijelom ovisi naše "sutra", vjerujem da mnogi naši sugrađani uopće ne znaju gdje završava tzv. infektivni otpad, onaj koji se svakodnevno proizvodi u brojnim zdravstvenim ustanovama. U raznim ordinacijama i bolnicama.

Donedavno je sav, doslovno sav medicinski otpad iz zadarskih ambulanti dospijevao na gradski deponij! Gotovo nevjerojatno, ali istinito je da su čistačice u ambulantama čistile otpadne kante i raznorazne kutije s odbačenim krvavim gazama, flasterima, otpacima nakon previjanja ili čišćenja rana, pa i komadićima ljudskoga tijela, te to odnosile u kontejnere, koji su namijenjeni komunalnom, što znači, kućnom otpadu.

Sav taj infektivni i opasni otpad odvozio se, točno rečeno, desetljećima na glavni zadarski deponij, onaj iznad Dikla, gdje su ga dalje "čistile" i prenosile stotine galebova, onih što ih možemo vidjeti vrlo često, pa i ovih dana dok odmaraju lješkareći se na moru ispred Dikla. Nijedna gradska vlast, ni od onih prije rata, ni od ovih "demokratskih" se nije uhvatila ukoštac s tim velikim gradskim problemom.

U Hrvatskoj se, kažu nam poznavatelji ovoga probelma, samo u jednoj godini proizvede blizu tri tisuće tona ovakvoga medicinskog opasnog otpada
A nije da im se nisu nudila rješenja. Znamo sigurno da je jedan čovjek, podrijetlom iz zadarskoga kraja, nudio doktorima i gradskim i županijskim vlastima, a bilo je to prije nekoliko godina, pa sve do lani i podsjećao ih kako bi morali rješiti taj problem. On na takvim poslovima uspješno radi u Zagrebu i bio je voljan da i u Zadru zbrinjava opasni otpad.

Taj je čovjek dolazio više puta u Zadar, predstavljao doktorima kako radi njegova tvrtka, nudio im suradnju, posjećivao Grad i Županiju, a Gradu je nakon usmenog dogovaranja još prije dvije godine poslao pismo namjere i rekao nam je ovih dana da još uvijek nije dobio nikakav odgovor!

U međuvremenu je dio zadarskih doktora samostalno riješio problem sklopivši ugovore o zbrinjavanju njihova medicinskog otpada s jednom tvrtkom iz Pule, koja je vjerojatno bila najpovoljnija. Ona im je najprije skupljala taj otpad dva puta mjesečno, ali novi propisi su odredili da to bude svaki tjedan i trenutačno se tako i radi. Doktori neznaju gdje dospijeva taj njihov otpad, niti ih zanima, a neki vjeruju da se izvozi u Austriju i tamo uništava.

U Hrvatskoj se, kažu nam poznavatelji ovoga probelma, samo u jednoj godini proizvede blizu tri tisuće tona ovakvoga medicinskog opasnog otpada! Koliko se toga proizvede u Zadru i na njegovom području nitko nezna, niti o tome vodi brigu. Zadar ima gotovo 80 doktora opće medicine s vlastitim ordinacijama, tu je i više desetima specijalističkih ordinacija, desetine stomatologa, tri velike bolnice, a tu su i domovi zdravlja, domovi umirovljenika i starjih osoba, službe kućne njege. Svi oni proizvode infektivni otpad svakoga dana. Otpad opasan za ljude.

Čuli smo da inspekcije obilaze ordinacije, ali neki doktori su javno rekli da posjećuju samo male ordinacije, a velike proizvođače da ne diraju!

Vjerojatno time misle na bolnice. Kad smo kod zadarske bolnice, poznato nam je da ni ona desetljećima nije rješavala taj problem, ali odnedavno se u krugu bolnice zbrinjava njezin infektivni otpad, kojega ima puno i mjeri se stotinama kilograma tjedno. Naravno u ovu vrstu otpada ne spada i onaj koji nastaje poslije operacija i slično, jer se takav zbrinjava na posve drugačiji i siguran način.

Dakle, i u Zadru se, da je bilo malo više sluha, na jednome mjestu i kako to priliči današnjem vremenu, moglo uništavati taj za čovjeka opasan otapd i to suvremenim uređajem, kakvoga koriste mnoge europske zemlje, odnosno klinike u tim zemljama, pa i NATO savez u svojim bazama. Riječ je o tehnologiji fizikalno-kemijske obrade suvremenim uređajem koji istodobno mrvi i sterilizira otpad, te ga i suši. Sterilizacija se odvija pri temperaturi od 155 Celzijusovih stupnjeva. Obrađeni otpad je sterilan, suh, smrvljen do neprepoznatljivosti, bez neugodnih mirisa i energetski iskoristiv. Zaštita okoliša je rađena po normativima EU, a sam uređaj ima sve ateste potrebne za rad u Hrvatskoj.

I sada se postavlja logično pitanje zašto su odgovorni Zadrani ostali gluhi na ovakvu ponudu, kojom bi se trajno riješio problem medicinskoga otpada.

Možda im se nije svidio čovjek, njegova ponuda, način na koji je nudio, njegova cijena, ili jednostavno nije ih briga za zbrinjavanje takvoga opasnoga otpada, pa iako ih na to prisiljava i sam zakon.