Sedam ujutro, budim se u svom stanu, stanu kojeg sam nedavno kupio po cijeni od 800 € za kvadrat i poljubim curu koja još spava. Cura mi je lijepa, pametna i zarađuje više od mene. Silazim ispred zgrade, sjedam na bicikl i pravac kvartovski kafić. Kava i novine u udobnoj atmosferi, čitam o najnovijem izvješću Europske komisije o Hrvatskoj.

Izvješće je upravo odlično, od pravosuđa i gospodarstva do nepostojanja korupcije. Sve smo uspjeli riješiti i u roku od pola godine bi trebali ući u EU. Na slijedećoj stranici velebni doček naših generala u zračnoj luci u Zagrebu. Presuda je bila oslobađajuća i junaci se vratili doma. Ministar financija izjavljuje da nam je vanjski dug pao ispod 10% BDP-a te da nećemo morati dizati kredit za izgradnju treće cijevi Sv. Roka.

Prelazim na sportske stranice. Dinamo i Hajduk se sastaju u polufinalu Lige prvaka, a Torcida i Boysi priređuju prijateljsko natjecanje u brzinskom vezenju goblena. KK Zadar je sinoć pred 8000 ljudi na Višnjiku porazio CSKA u Euroligi. Pih, samo 15 razlike! Đikan uhvatio Vlatku u krevetu sa Nives Celzijus i Eliom Piskom. U «24 sata» glavna tema ukidanje Big Brothera radi male gledanosti. Nisam ni znao da to još ide. Kavu i sok plaćam 20 kuna, jeftino na moju plaću od 8452,50 kuna. Malo ispod prosječne, ali ostane svaki mjesec za u čarapu. Mic po mic i svaka dva-tri mjeseca draga i ja možemo otputovati na nekoliko dana.

Pedalam po biciklističkoj stazi i stajem na semaforu pored benzinske na Jazinama. Bacam pogled u lijevo i ne mogu vjerovati da je cijena Supera 95 opet ispod četiri kune, no meni to ne znači puno jer ionako vozim bicikl. Vozim po Poluotoku razmišljajući kako je baš dobro što su ga rasteretili automobila. Umjesto parkinga sad imamo jedno igralište, park i novi vrtić.

Ipak, centar mi se čini prazniji otkad je Sveučilište prešlo u novi kampus. Dobro, ipak je stara zgrada postala pretijesna za 10 000 studenata. Studenti se nisu bunili jer su im tamo izgrađene nove menze, domovi i nedavno, sportska dvorana. Dolazim na posao i pozdravljam šefa. Skoro da mi je gušt dolaziti na posao, ipak radim ono što volim i za što sam se školovao. Nakon tri mjeseca probnog roka, zaposlen sam za stalno i ono prekovremenog što moram odraditi mi se uredno isplaćuje. No, moram se potužiti da me strašno smeta izbor kave u kuhinji. Svi smo se složili da želimo piti Franck, no šef inzistira na Lavazzi. Tiranin.

Posao ko posao, meni zanimljivo, vama ne. Idemo mi dalje s mojim danom. Dolazim doma i kuham ručak. U našem kućanstvu se kupuje i jede uglavnom hrvatsko. Krumpiri iz Ravnih kotara, meso iz Like, kruh od slavonskog žita, sve to zaliveno primoštenskim Babićem. Koji bi luđak kupovao uvoznu hranu kad je naša jeftinija i kvalitetnija?

Nakon ručka otišao sam plivati na gradski bazen, jer danas su termini za građane. Navečer smo draga i ja išli na izložbu u Dom mladih. Dvoumili smo se ili izložba mladog zadarskog umjetnika ili predstva, no prevagnuo je domjenak poslije izlože. Nakon predstave, lagano pripiti dolazimo doma, pravac spavaća soba i gasimo svijetla. Što? Da nastavim? Nema više pokvarenjaci jedni!

Poanta priče je slijedeća. Kada bi se ispunila obećanja s kojima smo bombardirani ovih dana, naši životi bi u budućnosti izgledali ovako i bolje. Kada bi političari mogli izvršiti ono što obećavaju, tekli bi med i mlijeko. I to hrvatski, a ne uvozni. Ja sam politički aktivan i vjerovatno ću doći u priliku da jednog dana obećavam, politika je jednostavno takva. No, moram reći da me sada ovo sve skupa lagano živcira. Da se neće moći ispuniti sva obećanja, znaju i građani i političari, no svejedno većina političkih skupova počinje sa «Mi ćemo...». Ali, da to ne pali kod ljudi političari ne bi obećavali, stoga smo i sami djelomice krivi za plakate, reklame i spotove.

P.S. Onaj dio sa lijepom, pametnom i bogatom curom mi nisu obećali političari. To sam, ovaj, sam ubacio.