S neizmjernom tugom i bolom u jetrima javljamo svima studentima, prijateljima i Vlaji da je dana 14. studenog, nakon duge i teške bolesti, preminuo naš dragi

STUDENTSKI BON, nekima znan i kao Q-pack.

Rođen tamo negdje početkom '90-ih, vjerno je služio generacije i generacije studenata. Kome god je trebalo, tko god da ga je zatražio, naš voljeni Bon je bio spreman pružiti topli obrok, juhu, salatu, a nakon prosvjeda i puding. Pred kraj mjeseca bio je teže dostupan, no nije mu to nitko uzimao za zlo jer smo svi znali da će slijedećeg prvog u mjesecu naš Bon opet biti onaj stari.

Ali, nije to bilo ono zašto su studenti svoj dragi Bon toliko voljeli. Ne dragi moji, ono što će nama svima ostati urezano u jetra je činjenica da smo našeg frenda Bona uvijek mogli odvesti na piće u Citadelu. Bila to piva između predavanja, zagrijavanje pred izlazak vikendom ili nabava za proslavu rođendana, Bon je uvjek bio tu. A kad je Bon bio s nama u akciji, novac nikad nije bio problem.

Bon nikad nije pitao odakle si, tko su ti roditelji, koliko imaš novaca, jedino njegovo pitanje je bilo «Što piješ kolega?». Doduše, bilo je ljudi koji su radi tog prijateljstva s Bonom prekinuli faks, gubili vozačke dozvole i budili se u krevetu s ružnim ženama/muškarcima, ali ti su ionako bili labilni i to bi im se dogodilo prije ili poslije. Naša idila s bonom je trajala do prije desetak godina, tada se počelo šuškati među studentima kako je bon bolestan i kako neće još dugo.

Onda se saznalo kako boluje od nekakve X-ice, te da za tu bolest nema lijeka. Svako toliko bi mu doktori rekli imaš još godinu, pola godine, par mjeseci, ali bon se nije predavao. Služio se lijenošću, birokracijom, raznim interesima, inertnošću u borbi za goli život. I uspjevalo mu je punih osam godina.

Čak se među nama studentima stvorila podjela. Bilo je onih koji su Bonu željeli brzi kraj, govoreći da ćemo se bez njega kvalitetnije i pravednije hraniti. Ali, Bon bi im se samo nasmijao u facu i naručivao runde za ekipu. No, ove godine je naš Bon doživio dva prosvjedna udara i bilo je jasno kako su mu dani odbrojeni. Studenti bi puni nade pitali barba Zdravka iz Citadele jel mu bolje, bi li mogao izgurati još ovu godinu, no ovaj bi samo tužno odmahivao glavom.

I evo danas nam je javljeno da je gotovo, da se još danas možemo opraštati s našim Bonom. Citadela je bila puna ucviljenih studenata i studentica narikača. Red za kasu, red u kojem smo toliko puta stajali s našim prijateljem, bio je dug do ulaza od WC-a. Svi su željeli popiti još jednu pivu s Bonom i podrignuti onaj zadnji «Zbogom!». Dragi prijatelju, onaj komad hladne plastike te nikad neće moći zamijeniti.

Sve ožalošćene obaviještavamo da će se slijedeći tjedan organizirati komemoracija i skup u čast našeg pokojnog Studentskog Bona.