Nakon svake dobre utakmice KK Zadra, najveći mi je gušt dan poslije sjesti na kavu i čitati novine. Uz već poslovično dobre rezultate kluba, statistike igrača i izjave sudionika utakmice, toplo mi je oko srca kad naši, ali i gostujući igrači hvale atmosferu i zadarsku publiku. No, jutrošnja kava mi baš i nije najbolje sjela.

Uzeo sam Slobodnu u ruke očekujući zadnje stranice pune Žurinih hvalospjeva klubu, publici i igri kad ono na naslovnoj strani hladan tuš, "Sramota u Zadru". KK Zadar i navijači rijetko dospiju na naslovnice velikih dnevnih listova, a i kad dospiju, to budu male najave i sličice. No, evo danas na pola prve stranice.

Navijači Zadra vrijeđali Srbe, a ni Komazec nije lišo prošao, jer su valjda i njega napadali po nacionalnoj osnovi.

Našla se tu i majica sa pozivom na vješanje Srba. Čitatelji Slobodne koji nisu iz ovih krajeva, odnosno ne prate košarku, vjerojatnu su stekli dojam da je prekjučer u Jazinama nekoliko tisuća povampirenih ustaša tražilo krv gostiju iz Beograda.

Jedan dio gledatelja je i došao u Jazine samo zato da se deru na "četnike", ali najveći dio ih je ipak došao gledati dobru košarku.

Osobno me iritiraju bilo kakvi pozivi na nasilje, međuetničku mržnju i ne mogu razumjeti ljude koji moraju mrziti nekoga da bi se osjećali kao domoljubi. Ajde da je na parket istrčala petorka Milošević, Mladić, Karađić, Martić na čelu sa kapetanom ekipe, Draganom, ali ovi momci koji igraju za Partizan su za vrijeme rata imali pet, šest godina. Čisto sumnjam da su Vitkovac i Vraneš iz tenka pucali po Zadru 1991. Doduše, ne znam u koji bi to tenk Vraneš sa svojih 2.29 cm stao. Isto tako sumnjam da Milton Palacio potječe iz stare četničke obitelji i da su mu djedovi palili sela po Lici prije pedeset godina.

Ipak, Partizan predstavlja Srbiju kao što Zadar predstavlja Hrvatsku kad igra u Beogradu i skandiranja "Ubi Srbina/Hrvata" su dio kolorita na koji smo, koliko god to odurno zvučalo, navikli. To je tako i vjerojatno će se iste stvari događati na sportskim terenima i za dvadeset godina. Ali, znamo da se tako i gore međusobno vrijeđaju navijači u Hrvatskoj te da autobus Zadra nikad nije kamenovan u npr. Novom Sadu, dok se to događa šezdesetak kilometara odavde u Šibeniku.

Ono što je meni zanimljivo i pomalo tužno je činjenica da huškačke povike i pjesme u Zadru pjeva npr. Mate koji radi kao zaštitar za jedva nekoliko tisuća kuna, a u Beogradu neki Đorđe koji pere auto za duplo manju lovu. Njih dvojica vjerojatno imaju puno veće brige od prezimena na dresovima igrača na terenu, ali da mogu, jedan drugom bi skočili za vrat.

Mate i Đorđe vjerojatno nisu čitali jedan članak iz Jutarnjeg koji je govorio o proslavi Miloševićevog rođendana u Haagu. Nasmiješena lica pritvorenika na slikama, slavljenik se grli sa Tutom Naletilićem i Naserom Orićem. Slobo je počastio ekipu sa pečenim odojkom, a Tuta je inzistirao da baš on plati rođendansku tortu. Ljudi kojima su ruke krvave do lakata i koji su ovaj dio Europe pretvorili u klaonicu se časte kao najbolji prijatelji, a naši Mate i Đorđe se mrze iz dna duše. E to je ono što je najtužnije u cijeloj ovoj priči.

Ljut sam radi ovoga danas, ljut zato jer su dobra igra, veličanstvena atmosfera i košarka pali u drugi plan. Radi nekoliko budala s debilnom majicom, nesporazuma Komazeca s nekim čovjekom oko sjedala i dva novinara željna dobre priče, sve nas koji smo u subotu bili u Jazinama velik dio Hrvatske je doživio kao šoviniste i primitivce. Mi to nismo zaslužili, niti su momci iz Tornada zaslužili da netko sav njihov trud baci u blato.

Jer, prema njima se upire prstom, a baš su oni prije utakmice pozivali na dostojanstveno navijanje. Ta ekipa se trudi naučiti navijače da je navijanje više bodrenje svog kluba, nego vrijeđanje drugog i dobro im ide. Ali, to sad više nikome nije bitno.

P.S. Baš me zanima je li itko od protagonista članka iz Slobodne bio svjestan da se Zadar trudi dobiti domaćinstvo završnog turnira NLB lige? Vjerojatno ne, jer košarka je za njih sasvim sporedna stvar.