Da sam ovu kolumnu pisao prošle godine, razlog bi bio loša hrana i strah od želučanih tegoba

Puno toga se ovih dana događa u Hrvatskoj i svijetu. Na Kosovu sukobi, u Osijeku pregovori, u Splitu pljačke, ali ja ću danas pisati o nečem što je važnije od svega toga. Država može živjeti bez pokrajine, grad bez koalicije, čovjek bez novca, no nitko ne može bez hrane.

Na pisanje me potakla jedna potpuno apsurdna situacija u kojoj smo se našli moj kolega Žbulj i ja prošli tjedan. Jedan popodne, stojimo na faksu i budući da je vrijeme od ručka uputimo se u menzu. Nismo bili nešto posebno gladni, ali kao što rekoh, jesti se mora. Stali mi u red, red ogroman kao i obično, i nakon dvadesetak minuta došli pred kuhara.

I sad nešto potpuno neočekivano. Gledamo mi u vitrinu i ni mak ni pomak. Da sam ovu kolumnu pisao prošle godine, razlog bi bio loša hrana i strah od želučanih tegoba. Ali, prije nekoliko dana, nas dvojica smo gledali u tu vitrinu i nismo znali što da uzmemo jer je sve izgledalo tako dobro.

Samo da vam nabrojim što je bilo na meniju. Pečena škrpina u tršćanskom umaku s blitvom, pržene lignje ili girice s krumpir salatom i tartarom, kotlet s njocima u umaku od gljiva, a za vegetarijance povrće u bešamelu. Dvije vrste juhe, od rajčice i riblja, te nekoliko vrsta salate. Za desert, štrudla od jabuke ili sira, puding i voćni kompot.

Nakon dugog razmišljanja i slinjenja uzeo sam girice i krumpir salatu, a kolega je bio u tolikoj agoniji oko izbora da je uzeo i škrpinu i kotlet. Čovjek nije neki sladokusac ni žderonja, ali počistio je tanjure.

Vidite, da mi je prije godinu dana netko prepričao ovu situaciju, nasmijao bi mu se ili ga čak napao jer se ruga našoj nevolji. Hrana u menzama je bila takva da su studentski predstavnici na televiziji govorili kako imamo najgoru menzu u državi.

Ali, evo, danas su izbor i kvaliteta hrane u DHM-u bolji nego u nekim restoranima i zalogajnicama u kojima sam bio. Srećom, promjene su dolazile postepeno, valjda da ne bude žrtava.

Čuli ste za one slučajeve kada čovjek koji nije danima jeo dođe do hrane pa umre od zapletaja crijeva jer se preždere. Valjda su se kuhari u DHM-u brinuli da koji student ne bi glavom platio novitete na meniju kao što su zagrebački odrezak ili škrpine.

Dakle, kapa dolje kuharima i upravi DHM-a, odnosno po novom, Studentskog poslovnog centra, jer je hrana u menzi trenutačno jako dobra. Bonovi su zaboravljeni, a o pivu u menzi malo tko više priča.

Studenti se imaju na dosta toga pravo žaliti, kao na primjer na ogromne redove i polustano čekanje, ali ako čujete nekog zadarskog studenta da se žali na hranu, čovjek vjerovatno od nekog žica ručak.

Što je razlog te drastične promjene? Možda prosvjedi, možda promjena uprave SPC-a (možda bi šef Studentskog poslovnog centra mogao imati naslov episkopa ili protojereja) ili možda iksice. Vjerojatno sve zajedno, ali što god da bilo, ako se produlji prosječno vrijeme studiranja u Zadru jedan od uzroka će biti dobra hrana.

Ipak, imam jedan problem. Za koji dan idem kod svojih na otok na praznike. Baka i ja se već godinama ne slažemo oko nekih pogleda na kulinarstvo, pa me strah da mi se ne omakne pa da baki odbrusim kako tete u menzi bolje kuhaju od nje. To nije istina, ali ako nastavi inzistirati na presoljavanju juhe i umaka, dobit će što je ide, a ja ću po kratkom postupku pakirati torbe.