U riječniku suprotnosti uz pojmove crno-bijelo, dobro-loše, malo-veliko, žena-muškarac, trebalo bi uvrstiti i jednu od najvećih suprotnosti: žena-nogomet.

Evo mene, ženu, onog trenutka kad čujem riječ nogomet obuzme ludilo, tuga, jad i još mnoštvo bijesnih emocija. Ne shvaćam niti politiku igrača - brži si od mene pa ću ti podapeti nogu, slomiti koju koščicu..., niti politiku navijača - nemaš istu boju majice kao ja pa bih ti rado zavrnuo vratom, a najteže od svega mi je shvatiti - devedeset minuta!!!

Tih, najmanje devedeset minuta, učinilo je rečenicu „Draga, večeras je nogomet" najmržom porukom najdraže mi osobe. Devedeset minuta je cijela večer!!! (a televizija je jedna). Jer devedeset minuta nikad nije devedeset minuta. Prvo se treba „zagrijati" za utakmicu: uvodni dio, prikazivanje navijača prošaranih ratničkim bojama, predstavljanje suparničkih ekipa, svakoga igrača ponaosob, gospode sudaca, širina stadiona, veličina trave, tko je pokosio travu i ostale vrijedne informacije bez kojih se ta utakmica ne bi u potpunosti razumjela.

Najiritantnija stvar na svijetu je glas čovjeka koji sve to oduševljeno priopćava, taj glas pobjegao koji kao da je pobjegao iz nekog dobrog horrora, taj glas koji mi ledi krv u žilama! Kad čujem taj glas ja znam - još jedna dosadna, dosadna večer. A muški rod izgubi sluh kad čuje taj glas, svi odreda, bez obzira na godine, stas, broj piva kraj fotelje, broj žena - svi muškarci naglo ogluše.

Zanimljiv fenomen, gluhoća uslijed glasa sportskog komentatora! (strašni glas pobjegao iz horrora, oglušuje muški rod!). Televizor se pojača do zadnje crtice!!! (predviđene isključivo za zastrašivanje neprijatelja).

Da se ja vratim na moju konstataciju da devedeset minuta nikad nije devedeset minuta. Dakle, već spomenuti uvod, pa sama predstava, pa sudačka nadoknada, nakon sveg tog jada slijede umne analize poznatih stručnjaka nogometa (u liku sportskog komentatora ili slavnog igrača u penziji...), pa najbolji gol, pa najbolji pokušaj, pa najbliži pokušaj, pa najveći promašaj...

Kao što rekoh-devedeset minuta nikada nije devedeset minuta!

Još je to i izdržljivo kad je jedan pripadnik muškog roda pred televizijom, a kad se skupi ekipa, pa pivo, pa gradele, pa ženo napravi palačinke, pa urlici, pa krikovi... Masakr u ovom stanu, rekao bi neupućeni prolaznik. Ja svako malo trčim sa zavojima, misleći kako je netko ozbiljno povrijeđen, kad to bijaše skoro-pa-gol krik. Ništa ozbiljno.

A o sinhroniziranom, zaglušujućem sad-je-stvarno-gol vrisku, bolje da i ne govorim. Nemjerljiv u decibelima! Eto, još jedan nogometni fenomen. Pa poslije polupijane rasprave o golu ili skoro-pa-golu, tračevi iz privatnih života poznatih nogometaša, ovaj se rastavio, onaj se sastavio... (oprostite što ne raspolažem imenima, za to kupite žutu štampu, ili jednom poslušajte muškarce nakon utakmice.)

A kladionicu, kugu 21.stoljeća, bolje da i ne spominjem. Dakle, teletekst postaje jedina i najvažnija stvar u životima tih prijatelja (ne možeš danas ni prijatelje imati bez teleteksta i dobrog tv-a!), vrte, okreću, ja ovo pogodio, ja ovo falio, onaj dobio sto iljada kuna, meni jedan falio... Ma ta kladionica je od njih napravila prave pravcate babetine!!!

Zanimljive bi bile dvije činjenice u vezi kladionice: 1.Nikada se ne spominje da je netko izgubio neku veliku lovu, uvijek je netko dobio „sto iljada" i 2. Uvijek, svi za „sto iljada" fale jedan jedini par!!! I svi su tako blizu bogatstva. Ma da se ne bi uvrijedile malobrojne žene koje gledaju nogomet i igraju kladionicu, morala bih spomenuti da i one postoje. Rijetke su, ali postoje. Isto kao i muškarci koji ne vole nogomet (e za njih obožavatelji nogometa imaju posebne epitete!) Eto, baš imam jednu prijateljicu koja voli gledati nogomet, pogađa na kladionici, zna gdje koji igrač igra i ostale nevjerojatne informacije za jednu ženu. To bi bile iznimke koje potvrđuju pravilo.

Za kraj, priznat ću vam da i ja znam nekada gledati nogomet, navijati, urlikati, piti pivo, farbati lice u crveno-bijelo-plavo i izlaziti u novinama kao vatrena navijačica. Srećom takve situacije su rijetke. Ipak sam ja žena. Crno-bijelo, dobro-loše, malo-veliko, žena-muškarac. Žena-nogomet.