Zamislite samo kakve traume, i kakve posljedice na psihički razvoj mlade osobe može imati jedan Dostojevski, Emile Zola, Franz Kafka, ili jedni Glembajevi u kojima se škaricama vitla više nego u krojačkom salonu?

Piše: Krešimir Krolo, prof. sociologije

Prije nekih deset dana ponudio sam svojim prijateljima na Facebooku sasvim solidnu okladu. Iznos od 100 američkih dolara otišao bi u ruke onog sretnika ili sretnice koja bi mi uspjela dokazati da analize stručnjaka, nakon njemačkog srednjoškolskog masakra, većinu krivnje i odgovornosti neće svaliti na nasilne medijske sadržaje, bilo da se radi o horror filmovima, video igrama ili adaptaciji Bračnih voda na Novoj TV.

Na moju financijsku sreću, ali i na žalost onih koji se već poprilično dugo propinju iz petnih žila ukazati na "malo" kompleksniju dinamiku psiholoških i socijalnih karakteristika koje dovode do tragedije takvih razmjera, da je netko prihvatio moju ponudu, izgubio bi. Naime, to je već postala neka vrst moralističkog folklora, ritual koji je u zadnje vrijeme počeo sve više uvlačiti u sebe i znanstvenu zajednicu.

Javnost je kriknula u agoniji, emocije su prevladale, a dežurni pedro u obliku video igara visi na obližnoj grani. Bilo je i vrijeme, jer poprilično istrunuli leševi televizijskog nasilja, stripova i filmova nisu više dovoljno atraktivni i aktualni. I dok se oni tako njišu, poput kakve izmrcvarene pinjate, pravi krivci (dopustite mi malo patetičnosti), neometano nastavljaju svoj pohod prerijom.

No, čak se i psihologija medija (tzv. media effects) više ne ustručava priznati kako udio medijskih sadržaja na nasilno i agresivno ponašanje u društvenom životu ne zauzima više od 5 do 10% cjelokupnog omjera. Puno su važniji i snažniji oni indikatori i prediktori koji dolaze iz užih i širih socijalnih odnosa, bilo da se radi o životu u obitelji prožetoj nasiljem jednog supružnika nad drugim, ili možda o životu u zajednici gdje je nasilje metoda prema kojoj se dolazi do resursa i potvrđuje status u zajednici.

Dakle, umjesto da se rasprava koncentrira na onih 90-95% koktela različitih psiholoških i socijalnih faktora, svaki put kada se dogode ovakvi incidenti, moralističke brigade upiru svoj prst, bilo znanstvenosti ili pravednosti, u smjeru skoro pa irelevantnih dimenzija u životu počinitelja kao što su video igre, horor filmovi ili glazba.

Ako je krik dovoljno glasan, onda uspijeva nadglasati svaku racionalniju i razumniju raspravu oko sustavnije i preciznije analize takvih nesretnih događaja. Rezultat je daljne demoniziranje kulture mladih i njihovo opetovano marginaliziranje, s naglaskom na strogoj kontroli sadržaja koji njima dolaze u ruke.

I ne bi bilo to sve skupa toliko problematično, da ne postoji skoro 130 godina takve jedne histerije, svaki put s istim objektom svojih frustracija - kulturnim sadržajima namijenjenima mladima ili djeci.

U Sjedinjenim Američkim Državama su se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća (1870.) vodile rasprave o štetnom utjecaju tzv. „dime novels", kratkih romana sa kaubojima i detektivima u glavnim ulogama, a gdje su opisivane strašne scene nasilja.

Nakon toga je došlo kino pa je problem bio što mladi uopće odlaze gledati sve te gangstere i njihov lagodni i zavodljiv život, da bi nakon toga panika bila usmjerena na radio te u drugoj polovici 20. stoljeća na televiziju.

Negdje između televizije i radija, svoj prostor za moralističko zgražanje i osudu, uspjeli su izboriti i stripovi. Tako je poznat slučaj njujorškog psihijatra Frederica Werthama koji je u svom djelu „Zavođenje nevinih" (1954.) sustavno tvrdio da čitanje takvih „grozota" nanosi djeci i mladima nepopravljivu psihološku štetu. Bilo je i onih koji su tvrdili da čitanje Batmanovih stripova potiče mladež na homoseksualnost, jer eto, Batman i Robin se malo previše druže i njihov odnos je sve samo ne odgojno vrijednosan i krijeposan.

Smiješno vam je? Ne bi trebalo biti, jer su krajem četrdesetih godina 20. stoljeća u nekim državama SAD-a vjerske zajednice znale skupljati od domaćinstava stripove i onda ih paliti na lomači. Ako u ovom trenutku još uvijek mislite da je to smiješno, pokušajte se sjetiti tko se još sa takvom metodom trudio riješiti svega nepoćudnog i moralno-nacionalno kvarljivog u svom društvu, samo nekih desetak godina prije njih.

I bilo bi to možda sve skupa do neke mjere razumljivo, da nije dozlaboga licemjerno. Pokušajmo samo zamisliti kakvo bi psihičko stanje ili raspoloženje imali oni mladi koji cijeli život čitaju samo djela ruskog romantizma ili možda francuskog naturalizma.

Zamislite samo kakve traume, i kakve posljedice na psihički razvoj mlade osobe može imati jedan Dostojevski, Emile Zola, Franz Kafka, ili jedni Glembajevi u kojima se škaricama vitla više nego u krojačkom salonu. Pokušajte samo zamisliti kako bi izgledala djela poput Odiseje, ili onog nesretnog Gilgameša da im na naslovnu stranicu dežurne brigade moralnog ustroja odluče nalijepiti već dobro poznatu etiketu „Parental advisory". Zašto ne? Ta, u ta dva velika klasična djela, mrtvih ima možda puno više nego u Robocopu i Terminatoru zajedno.

Naravno, pošto je to „visoka" kultura, i pošto su to djela sa dubokim značenjem, za razliku od svega profanog i banalnog što dolazi iz kulture mladih, onda tu prostora za brigu i znanstvenu ekspertizu takvog tipa jednostavno nema. To je nasilje sa smislom i dubokom intelektualnom/socijalnom porukom.

Dovoljno je pogledati unatrag nekoliko godina jedan vrlo zanimljiv fenomen u Hrvatskoj. Razne župe, na čelu sa svojim svećenicima, organizirale su mimohode u kina kako bi se gledao vrlo zanimljiv snuff uradak Mela Gibsona zvan „Pasija". Dva sata teškog i poprilično realistično prikazanog fizičkog mučenja Isusa Krista trebala su djeci i mladima pokazati svu dubinu i snagu vjere?!

Mnoga istraživanja koja se bave utjecajem medijskog nasilja na zdravlje i razvoj mladih govore samo u kategorijama „nasilja", ne diferencirajući kontekst ili cjelinu iz koje dolazi. Zašto je to samo primjenjivo na horror filmove i video igre, a ne i na neka klasična djela (ili „Pasiju") u kojima krv teče potocima, teško je razumljiva logika i metoda koja pomalo narušava i onaj poznati kanon o objektivnosti i vrijednosnoj neutralnosti.

I tako dolazimo do brzopoteznih rješenja stručnjaka koji imaju spremne odgovore u ovakvim trenucima. Medijska izvještavanja govore o problematičnom mladiću, klinički liječenom od depresije, s visokom razinom animoziteta prema ženama (žrtve su uglavnom bile djevojke) i obiteljskim kontekstom gdje je arsenal oružja bio toliko velik da se mogao koristiti i kao pribor za jelo.

Pokraj svih tih dimenzija i jasnih socijalno-psiholoških karekteristika (sjetimo se opet onih omjera od 90-95%) rasprava se nakon počinjene monstruoznosti svela na to da je počinitelj znao igrati video igru Counterstrike. Paralelno s tim krenulo se u razglabanja kako kontrolirati i kako ograničiti takav sadržaj maloljetnicima. Nije se raspravljalo o mizoginiji, nije se raspravljalo o tome kako dobro stojeća srednje klasna poduzetnička obitelj može imati arsenal oružja u kući, a nije se ni raspravljalo o tome kako je bio predmetom izrugivanja u školi, i to navodno, sa strane nastavnog osoblja.

Da se samo na vrijeme zaustavila ta pošast koja dolazi u obliku video igara, svijet bi bio ljepši, sigurniji, mirniji i tolerantniji. Ili, ironičnim riječima anonimnog komentatora na jednom Internet portalu: „da se na vrijeme zabranio Monopoly, danas ne bi bilo gospodarskog kriminala".