Sudimo po djelima, a ne po predjelima

Dule ima četrdeset i devet godina, osam razreda osnovne škole, petnaest zubiju i dolazi iz Bukovice. Kao dijete je ostao bez roditelja u velikom pomoru koji je pogodio Bukovicu kada je u te krajeve uvedena struja.

Dule je rasni primjerak Vlaja s kockastom glavom, niskim čelom i malim, blizu postavljenim očima. Naš junak ima bogat društveni život i kad ne radi u polju glavna zabava mu je općenje s ovcama, po mogućnosti susjedovim.

Šime je rođen na jednom od zadarskih otoka i po selu se priča da ga je napravija stric dok mu je otac bio u Americi. Kako mu je stric ujedno bio i majčin rođak u drugom koljenu Šimu su od malena usmjeravali prema zanimanju zavarivača.

Školu je završio, ali je licencu i slobodu izgubio kada je pokušao zavariti rođaka Matu s kojim se sporio oko 2,35 metra kvadratna maslinika. Kada ga je sudac upitao ima li odvjetnika ili želi da mu se on dodjeli, Šime je tiho upitao „A ki će to platit?" i pomirio se s kaznom.

Hm, krasno zar ne? Toliko predrasuda i stereotipa u samo nekoliko rečenica, vjerujem da su neki od vas već počeli smišljati hate mail koji ćete poslati redakciji. Možete ako hoćete, ali uvod je provokantan upravo zato da vas malo podjari.

Neki od vas, naravno osim onih koji sebe smatraju Vlajima, su se sigurno slatko nasmijali kada su pročitali prvi odlomak. Ili drugi? Ovisi 'oklen ste?

Treba biti iskren i reći da je svak od nas barem malo pod utjecajem stereotipa o ljudima iz drugog kvarta/zaselka, grada/sela, otoka/regije. Te stvari jednostavno upiješ živeći u svojoj sredini.

Dalmatinci su lijeni, Vlaji su zadrti, Bibinjci nasilnici, Varošanci narkomani, boduli škrti i tako u nedogled. Što su onda Pažani, Virani i Murterini koji su otočani, ali imaju most? Za Vlaje boduli, a za bodule Vlaji, zatucani i škrti.

Sve je to okej dok sam nisi predmetom takvih uvredljivih predrasuda i dok su „oni drugi" takvi kakvi jesu. No, to traje otprilike dok se ne makneš iz svoje sredine i odeš u drugi grad ili regiju i suočiš se sa slikom koja tamo postoji o tvom mistu, selu, kraju. Onda tek zaboli to kalupljenje i stereotipiziranje i zapitaš se jesi li možda bio u krivu?

I naravno (nadam se da) dođeš do zaključka da jesi, da svi smo po tom pitanju u krivu. Generaliziranje bilo koje vrste je pogrešno i podređivanje pojedinca grupi prije ikakvog osobnog kontakta je preduvjet za zatucanost i rasizam.

Zemljopisna širina i dužina mjesta rođenja i prebivanja ne čini čovjeka pametnijim ili glupljim, pokvarenijim ili poštenijim.

U većem mjerilu postoje kulturne, zemljopisne i civilizacijske razlike koje su neporecive, no tada razlike proizlaze iz drugačije perspektive i mogućnosti raznih naroda, ali u ovoj lijepoj i maloj našoj to ne može biti opravdanje za predrasude.

Naročito ne u stotinjak kilometara zračne linije što dijeli Vlaje i bodule, ili ako ćemo pošteno, još i manje jer oni posredno ili neposredno čine većinu stanovništva Zadra.

Razlika je u govoru, u samoglasnicima koje jedemo i mekom ć koje odbijamo izgovoriti. Razlika je u prehrani, u ribi i pršutu koje i jedni i drugi volimo i koje trampimo kad možemo. Razlika je da li buru proklinjemo radi trajekta ili Sv. Roka.

Univerzalne razlike nema u inteligenciji, poštenju i moralu i drugim ljudskim kvalitetama, osim razlika među pojedincima. A upravo to je bit svega, i boduli i Vlaji i Primorci mogu i krasti i varati, završiti fakultete, biti darežljivi ili škrti, tu nema isključivosti osim one osobne koja je na svakome od nas.

Za vas mlađe čitatelje jedna preporuka, slušajte Postolara Trippera, oni su najpošteniji jer sprdaju sve od reda.