Veze su kao dobar komad namještaja. Što više utrošenog materijala i vremena izrade, to su bolje. To, nažalost, ne znači da će se uklopiti baš u vaš prostor. Jedno je nešto vidjeti na slici, a drugo je to isto donijeti kući.

Nakon početne euforije, obično slijedi prizemljenje. Ne ističe se kao na slici, izgubio je svoj šarm, uglavnom, to više nije ono što ste poželjeli. Nakon toga neki odabiru kompromis. Ok, neko će vrijeme ostati ovdje, pa ću preseliti u drugu sobu (možda će upravo tamo vratiti svoj početni sjaj), a nakon toga ću razmisliti o novom komadu namještaja.

Neki će ga odmah odbaciti- jer kod njih nema kompromisa i jasno znaju što žele! I što ne žele! Neki će se vezati za njega. Jer, uložili su puno vremena i novca u odabir, i ne žele za sličnu stvar ponovno potrošiti još novaca. Pa srastu s tim komadom namještaja. Ili on sa njima, nekako se priviknu da je on ovdje, bez puno propitkivanja. Uz to im ulijeva i sigurnost, a osim toga ne moraju gubiti vrijeme i živce tražeći novi komad, koji je, eto, tek malo drugačiji od ovoga. Sve su to nijanse, reći će ovi potonji.

Nekako se ne mogu oteti dojmu da su ovi drugi- da, ovi koju su ga odmah izbacili, najhrabriji. Ne prezaju ni pred čim. Ne važu količinu uloženog novca i vremena, jer žive u sadašnjosti. I ako im to sada ne odgovara, oni ništa manje od toga ne priznaju.

Nisu li to upravo samci? Ljudi koji su, na neki način, stigmatizirani u ovom današnjem društvu. Jednako su pogođeni i muškarci i žene. Nema posebnih pravila, osim onih koje smo si sami nametnuli. A to je da do 30- te moramo biti udane/oženjeni, imati najmanje jedno dijete (drugo obavezno na putu, jer već okolina pomisli da ćeš ostati na samo jednom!), i razmišljati/ili najbolje imati kredit za stan/kuću/vikendicu (zaokruži prema situaciji).

Mislim da je pravo pitanje koje si ovdje moramo postaviti da li to stvarno želimo? Jer, tim stvarima dokazujemo, moje je mišljenje, društvu i okolini, a nikako sebi, da smo odrasli i ozbiljni i da smo život počeli shvaćati kao obavezu i dužnost. A zašto bi onda to nekima još uvijek bila zabava?

Pa, eto, nekima kojima je život još uvijek zabava su hrabri pojedinci koji se ne libe ostati sami. Jer, kažu, bolje biti sam nego u lošoj vezi/braku. Oni su povukli jasnu granicu između moram i želim. I postavili sve, na svoje mjesto, onamo gdje oni žele da to bude. A ne gdje bi to moralo biti, obzirom na okolinu.

Ne želim vas zamarati brojkama, ali neka istraživanja na tu temu pokazaju kako se broj samaca, u najmanju ruku, utrostručio i to u korist našeg desetljeća. Već mi kroz glavu prolaze komentari starije generacije; danas su mladi neozbiljni, sve bi odmah i sada, ne znaju/ne žele se žrtvovati i tako dalje- vi mlađi ste shvatili. Ja osobno mislim da za to nitko nije kriv, već jednostavno niz faktora koje je sa sobom donijelo novo vrijeme, novo uređenje, neka nova era. U brojnoj self- help literaturi će to nazvati X generacijom. Koju će (starija generacija) nazvati najsebičnijom.

Za mene, to su osobe koje su hrabre, imaju izrazito izraženu svoju osobnost (čitaj: prvo žele profesionalni i osobni razvoj, financijsku sigurnost, a tek onda nekoga, ravnopravnoga, s kim će to podijeliti), izraženi mentalitet za nepotrebnom patnjom i žrtvovanjem (sa čime su se starije generacije borile, a da i nisu znale moraju li se boriti protiv toga ili to prihvatiti kao normalan tijek stvari) i zadnje, ali nikako najmanje važno, svakodnevno se susreću sa velikim mogućnostima izbora (ovdje mislim na konzumerizam koji nam nudi toliko različitih izazova, pa zašto se onda negdje „zakopati" i uskratiti si mogućnost istraživanja, a time i daljnjeg razvoja?).

Na način koji prema njima izražavam divljenje, isto tako, na drugoj strani medalje pronalazim zabrinutost. Ali ne onu stigmatizirano društvenu, već zabrinutost koju su i oni sami naglasili. A to je da, usprkost osobnom razvoju, poslu, financijskoj neovisnosti, ipak su kroz sve te godine nakupili i dosta kutija koje im smetaju prilikom selidbe.

U tim se kutijama nalazi: više ne tako visoka razina tolerancije, kompromisa, povjerenja i optimizma. To su posljedice. Pitanje je samo kako će se netko nositi s njima.... i da li mora, ili to želi...