Bliži nam se vrijeme Uskrsa. Prva asocijacija su bojanje jaja i fina šunkica. To je radosna asocijacija. Druga vam se i ne čini toliko radosnom. Obiteljsko okupljanje. Ima li išta što vam je tako drago, a s druge strane ponekad tako naporno? Da, naravno, to su ljudi koje volite, ali vi ih niste izabrali za svoju rodbinu (a da ste i mogli vjerojatno ne bi) i upravo ta činjenica vas uvijek navodi na razmišljanje prije tih obiteljskih okupljanja. Svake godine ista slika od koje se već i okvir izlizao. A tako bi negdje pobjegli.

Već se zamišljate na pustom otoku dok sva ta gungula ne prođe. Pijuckate koktel ispod palme. Jedina vam je briga da ne izgorite i zakasnite na ručak u hotelu. I nitko vas ne gnjavi, ne slušate iste dosadne razgovore i ne morate pola dana provesti perući suđe!!! Koje li sreće!!

Ajmo sada u stvarnost. Sve počinje tjedan dana prije. Zvoni telefon. Mama. Čuj, daj ti napravi kolače, ja bum kupila šunku. Ok, dogovoreno. Pet minuta nakon. Telefon. Mama. Čuj, imam toliko posla da ne bum to sve stigla, daj ti to sve obavi. Ok, ja ću. Kreće kupovina. Gužva. Hodate između beskrajnih polica istovremeno razmišljajući tko voli kakav kolač, tko ne jede grožđice, a tko mrzi voće.

Osjećate tenzijsku glavobolju koja se širi na cijelo tijelo. Ubacujete stvari u košaru. Jedna, dvije, pet, deset. Napunili ste ju, iako ste si i taj put obećali da ćete kupiti samo ono s popisa. Gledate košaru. Da, sve vam to treba. Gledate svoj novčanik. Da, sve vam to i nije trebalo. Hodate dalje. Frižider. Gomila šunke. Pa stojite i prebirete. Samo ćete vi biti krivi ako ne odaberete dobru. A kupujete mačka u vreći.

Osjećate se poput jazavca koji će biti doveden pred sud (istoimena predstava). Kriv je!! Ali on je jazavac, suče, nije spremio obranu jer ne zna govoriti. Znate, on je životinja. Ok, ne osjećate se baš poput te jadne životinjice, ali ćete biti poput tog jazavca, ni krivi ni dužni dovedeni pred sud. Što imate za reći u svoju obranu? Znate, nisam dobro odabrala, ali sam sat vremena stajala pored frižidera. Trebao je svekar ići sa mnom u kupovinu, on bi dobru šunku nanjušio. On, naime, po njuhu zna kakvo je što, da li je umjetno i iz koje zemlje dolazi. Mogao bi raditi za državni inspektorat!!

Ok, glavno jelo ste izabrali. Ostale su sitnice. Malo vam je lakše. Bar što se kupovine tiče. Kroz glavu vam prolazi scenarij uskrsnog doručka i ručka zajedno. Koja gungula.

Svekrva. Ma ok su ti kolači, znaš, trebala si u kremu staviti malo soli. Da, trebala sam.... Svekar. Prošle godine šunka nije bila tako masna. A valjda nije, ne sjećate ste jer ste kao i ove godine izbezumljeni od šunke, jaja i uskršnjeg okupljanja. Osjećate se poput Dragana Primorca kada su mu ukinuli državnu maturu.

Mama. Njoj je super, glavno da nije morala sama sve pripremati. Kao tolike godine prije toga. Pa zamišljate sebe nakon dvadeset godina. Ili dvadeset Uskrsa. U glavi vam zvoni poznata Gibonnijeva pjesma: ovo mi je škola! Sestra. Ja ću iduće godine sve pripremiti, ipak sam još mala. Je, ona je još mala, uvijek je bila manja od vas što je i prirodno jer je vaša mlađa sestra. Koja btw. ima dvadeset i pet godina. A i mršava je pa ne može sve one stvari donijeti iz dućana.

Baka. Idući put stavi više oraha u orahnjaču. Budem. I više oraha i više file. Sve će biti veće nego ove godine. Svekar. Po mogućnosti domaćih oraha. Da, naravno, nanjušio je kupljene. Sada znate kako je bilo jadnom Sizifu. Radio je posao koji nikad nije bio obavljen. Tako i vi. Trudite se, ali nitko ne prepoznaje vaš trud. Vi ste Don Quijote i Sizif u jednom.

Muž. Ljubavi, ajde se smiri, diši... udahni, izdahni... Ja. Čuj, nemoj ti meni govoriti da se smirim. Tebi je ovo sve zabavno naravno. Opet ja. Premorena. Jedem šunku i jaja istovremeno razmišljajući kako ću iduće godine uskrsnog zeca lijepo pretvoriti u paprikaš!!! I namjerno ću u njega staviti previše papra. Svekar. Prepapreno je, to se ne da jesti. Pa i nije skuhano za jelo!!! Ha, ha, ha! Opet, opet ja. Da, teški su ti međuljudski odnosi.

Vi i Oni. Naši i Vaši. On i Ona. Ja i Ti. Uvijek dvije strane. Dvije generacije. Dvije perspektive. Joj, divan je taj Uskrs! Eto, baš smo se lijepo podružili svi zajedno za istim stolom. To je danas takva rijetkost. A sad mi je jasno i zašto.

No, nije sve baš tako crno. Postoji Crno i Bijelo. Bijelo je radost odlaska u crkvu, slavljenje našeg Spasitelja u kojem vidite nadu, sreću i novu snagu. Vidite rađanje novog života, buđenje prirode nakon dugih zimskih noći.... pronalazite neku novu sreću.... pa i za obiteljskim stolom... jer, usprkos svemu, to su vaši najmiliji, to su ljudi s kojima ste najbliskiji, to su oni koji vam žele samo dobro.... da, ponekad su čangrizavi, neobzirni, ponekad ne razmišljaju o onome što su vam rekli, a što vas je pogodilo, ali zato su uvijek tu kada ste bolesni.... kada vam je teško.... ili kada samo trebate njihovu blizinu....volite ih neizmjerno... i zato, radujmo se Uskrsu.... rađanju ljepote ispod teškog bremena svakodnevice....

Sretan vam Uskrs!