Naša generacija je upravo žalosno zapustila nekadašnje maslinike i vinograde, ali zašto?

Dalmatinci su lijeni. Stavi cimer fraj, lezi pod palmu i uživaj! To je naš modus vivendi ili ga bar takvim vide u ostatku Hrvatske, naročito u Zagrebu.

Glavni argument pobornika te teorije je činjenica da Dalmacija velikom većinom posredno ili neposredno živi od sezone, od turizma. Dalmoši rade dva mjeseca, pokupe eure i ključ u bravu do drugog ljeta.

Normalno je da takav život izaziva ljubomoru kod nekog tko cijele godine radi da bi dobio dva tjedna godišnjeg i teško zarađene novce ostavio kod lijenčina koje ni makijato nisu u stanju donijeti topao na stol. No, kada smo dobili tu stigmu lijenčina i zašto je to tako?

Kad čovjek gleda krajolike Dalmacije, kilometarsku čipku suhozida, primoštenske vinograde i druge plodove teškog rada generacija naših pradjedova zapita se je li moguće da smo mi njihovi potomci? Kako je jedan anonimni pjesnik napisao „ništa njihova više nemamo, samo smo njihov rod".

Zamislite današnju mladež kako golim rukama krči krš i metar po metar zemlje otima od kamena. Možda ispred pušćane cijevi...

Zapustili smo naše zemlje, no da li je to potpuno negativno? Odgovor leži baš u stihu Hladnog piva, turizam nam je dao mogućnost da svoju i egzistenciju naših obitelji puno lakše osiguramo.

U zadnjih četrdesetak godina naši ljudi su otkrili da je more, kamen i sunce moguće prodati (iznajmiti) za dobar novac. I sad zamislite nekog tko je gledao kako mu se otac i majka doslovno ubijaju od posla radeći u maslinicima, vinogradima i na brodovima kako bi svojoj djeci stavili kruh na stol. Nije težak izbor, zar ne?

Zadnjih pola stoljeća obrađenost poljoprivrednih površina u Dalmaciji se smanjuje proporcionalno razvoju turizma. Prekid izazvan ratom je pak anomalija u tom procesu. Ako kući imate stare slike maslinika i Ravnih kotara usporedite ih sa današnjim stanjem i vidjet će te koliko je dobre zemlje prešlo u ledinu.

Prethodna generacija, naši očevi su do zemlje držali manje iz ekonomske koristi, a više iz poštovanja prema muci svojih djedova, no pitanje je što će se dogoditi (ili se već događa) kad zemlja prijeđe na moju generaciju. Prodaja vjerojatno, lakše je prodati nešto što nema sentimentalnu, već samo materijalnu vrijednost.

No, zar smo morali odbaciti profit i razvoj koji nam donosi turizam kako bi se nastavili baviti poljoprivredom? Mislim da ne. Osim toga, turizam je nekad najzaostalijoj regiji Austro-ugarske donio još jednu bitnu korist, „civilizaciju". Nije da smo prije bili divljaci, ali četrdesetak godina kontakta sa strancima je, osim očite materijalne koristi, moralo ostaviti traga i na našoj kulturi i mentalitetu.

Boduli i Primorci danas Vlaje nazivaju primitivnima i zadrtima, gledajući na Dalmatinsku Zagoru kao na zaostao i siromašan kraj. No, njihovi djedovi se nisu previše razlikovali od naših, samo što su jedni imali zemlju uz more, a ovi drugi nisu.

Alberto Fortis je pisao o Dalmaciji u 18. stoljeću i nije vidio velike razlike u uljudbi „nas" i „njih". Baka mi je pričala da se u njezinoj mladosti na Vlaje gledalo kao na bogat svijet koji je imao, pazi sada, puno hrane. Dojčmarke i euri su promijenili taj odnos snaga.

U odnosu sa naše pradjedove mi stvarno jesmo lijenčine, no to se može reći za većinu Hrvata. Jednostavno nemamo potrebu ubijati se od posla kako bi prehranili naše obitelji. Velik broj ljudi krvavo radi kako bi podmirili životne troškove, no ne na način da do pedesete godine budu starci uništeni teški radom.

Razlika je najdrastičnija baš kod nas u Dalmaciji jer su naši djedovi teže radili i vodili teži život od kontinentalaca, dok je danas obrnuto. Činjenica je da ljudi koji su u turizmu žive od mjesec i pol, dva rada što se nekome izvana čini lagodnim životom. Ali nije da mi ne želimo raditi ostatak godine, nego nemamo što raditi. Svi bi mi voljeli da je sezona duža, zar ne? Jesmo li mi dakle pragmatični ili lijeni?

Budućnost će pokazati, jer ako kihne turizam brzo ćemo ponovno pronaći interes za motiku. Pređi naši, za sada nam morate oprostiti na zapuštanju vašeg truda jer je lakše obrađivati Nijemce nego krš.