U principu radi se o konfliktu dvaju lokalpatriotizama, dalmatinskog i zadarskog

Da Hajduk ima teren kao što su Stanovi nikada ne bi gubio utakmice, izjavio je trener Hajduka Miše nakon utakmice između utakmice dvaju „domaćina", Zadra i Hajduka. Stvarno, nekome tko bi se prvi put našao na Stanovima kad igraju te dvije momčadi teško bi bilo shvatiti tko tu koga...

U principu radi se o konfliktu dvaju lokalpatriotizama, dalmatinskog i zadarskog. Pojava Zadrana koji u košarci navijaju za Zadar, a u nogometu za Hajduk najviše se personificira u jednom čovjeku koji i sam predstavlja taj dualizam, Mladenu Grdoviću.

Iako se u njegovom slučaju više radi o egzistenciji nego o nekoj privrženosti gradu/regiji slučaj je reprezentativan jer Grdović predstavlja i zadarsko i dalmatinsko.

Čovjek će bez problema ujutro na Višnjiku pivati Tornadu, a popodne Torcidi.

Ono što je sporno u toj priči je činjenica da će ga neki od pripadnika tih dviju skupina poslušati dva puta, kad dođu doma i skinu AND1 dres Zadra, nabace Hajdukov Umbro i put Splita. Ti isti će se pred derbi nećkati na koju će tribinu ići, odnosno iša bi na Torcidinu ali mu je bed da ga vidi ekipa s kojom je jučer gadija Funcute u Krešinom domu.

To se najbolje vidjelo za vrijeme dvoranskog prvenstva kada je za vrijeme Zadar-Hajduk mnogo domaćih navijača jedva susprezalo usklike i pljeskanje na dobre poteze Hajdukovaca.

Nekim navijačima zadarskog Tornada jako smeta ta „izdaja" no radi se o nečem što je u osnovi benigno i razumljivo. Ljudi vole pobjednike i dobru atmosferu i te toteme uvijek će slijediti.

Statistički gledano KK Zadar je puno uspješniji klub nego NK Zadar i jedan dio ljudi u ovom gradu ne priznaje sport u kojem je ruka prekršaj.

Isti oni navijači koji su se spremni potući radi Pina i Ace ostat će hladni na spomen Rena i Zebe. Ide se čak tako daleko da neki nogometni klub etiketiraju ko „dođoški", a košarkaši ko „pravi građanski". Ti u pravilu navijaju za Hajduk.

Radi se o tome da velik broj navijača (uključujući autora ovih redaka) na utakmice ide radi onog opojnog osjećaja jednog tijela koje prožima dobro uhodane navijačke skupine kada se skladno izvede neka koreografija ili pjesma.

To je šalijada na Jelenkovićevu „Sveti Donat i Kalelarga" koja se izvodi/la u Višnjiku/Jazinama ili Grdovićeva :) „Dalmatinac sam" na Poljudu.

Takav thrill će se teško doživjeti na Stanovima i zato puno Zadrana češće pohodi splitski od zadarskog stadiona. «Pravi» navijači Zadra, odnosno oni koji se takvim smatraju, na te «derbi» navijače gledaju s prezirom, ali u isto vrijeme se na utakmicama uredno pozdravljaju s Torcidom i zajedno pjevaju na «Dalmacijo...».

Takav odnos međusobnog uvažavanja je rijedak u navijačkom svijetu u kojem su rivalstva jedan od uvjeta postojanja navijačkih skupina, slično kao kod totalitarnih režima i vanjskih neprijatelja. Lijepa je to priča koja makar malo pobija mišljenje da su navijačke skupine u pravilu horde nasilnika koji žive za mlaćenje i razbijanje.

Nikakvi grafiti ni prozivanja neće nekog tko je od malih nogu navijao za taj Hajduk natjerati da sad navija za Zadar i u ostalom zašto bi? BIlo bi to licemjerno, a na kraju krajeva, ako može Mladen...