Ako živite u Hrvatskoj, na svašta se morate naviknuti i na svašta morate samo odmahnuti glavom. Jer, tako je to kod nas. Malo po malo, prolaze nam dani u nadi za bolje sutra, koje nikako da dođe.

Nekako smo si utuvili u glavu da je za našu bolju budućnost zaista nužno da se uvalimo u Uniju, jer je njima tamo super, pa zašto i nama ne bi bilo? Pokušavamo se mi uvaliti već godinama, ali ne daju nam. Nije da se ne trudimo. Želimo mi iz petnih žila tamo gore, ali nam uporno ne daju.

Prvo su se pravdali suradnjom sa strašnim Sudom pravde. To smo obavili, primite nas! Ne, još nam ne daju. Tvrdili su, ništa prije braka. Zar ne bi bilo vrijeme da bar objavimo zaruke? Hrvatska očito nije baš poželjna udavača. Naši susjedi Slovenci, primljeni su u Uniju prije nas. Vjerujte mi, ništa gore nego kad susjed ima više uspjeha nego vi. Nije bitno radi li se o zelenijoj travi, boljim rezultatima ili o onoj nepobitnoj činjenici da su njih primili, a nas nisu. I točka.

Na dan kad je Slovenija slavodobitno ušla kroz ta vrata velike Europe, kod nas je bio dan žalosti. Ozbiljno, samo nam je falila crna zastava na pola koplja. Dobro, primili su ih prije nas. Zlobnici bi rekli, ionako ni ne znaju da je tamo, pa Slovenija im je samo parkiralište... Primili njih, a naši se ljudi ponadali. Ali ne, opet je ona susjedska zavist proradila, sad s njihove strane. Slovenci nas počeli kočiti. Kao zbog neriješenih granica. Postavili žardinjere i ne miču se. Pardon, miču se. Kad treba na Jadran. Da znate kako se onda miču...

Ne daju nam niti malo nade da će nam se ionako poljuljani odnosi bar malo popraviti. Oni koče, teta Unija sluša i tako mi stojimo gdje jesmo i ne mičemo se niti milimetra bliže toj obećanoj Uniji... I opet mi nije jasno, zašto nas ne žele?! A bili bi im tako dobri... Imam par pohvalnih činjenica o nama. Mali smo, nećemo nikome smetati. Gdje nas stave, mi ćemo tu ostati, čak i ako nam se ne sviđa jer tako kaže teta Europa.

Ako može Slovenija, zašto ne bi i mi? Valjda im treba još jedno parkiralište... Imamo more, a svi znamo koliko ovi iz unutrašnjosti pate za morem. Onako kako mi nosimo sarme kad idemo na snijeg, oni će nositi kad idu na more. Dobro, ne moraju biti sarme. Naše su ipak najbolje. Već sam spomenula da smo mali, ali nas ima. Dakle, dižemo natalitet. Ako treba, pravimo male Europljane kao na traci...

Imamo toliko zakona i bezakonja koje teta Europa može, kao prava učiteljica, popraviti. Eto, dajemo sve bezuvjetno. Pa da, oni nama cijelo vrijeme postavljaju uvjete, nikad mi nije palo na pamet da bi i mi njima postavili par uvjeta, pa da vidimo kako Europa diše kad se njoj nešto uvjetuje... Kad vidim koliko žarko želimo gore, mota mi se jedno pitanje po glavi. Tko zapravo kome više treba? Mi Europu ili ona nas?

Nekako mi se čini da bi ta simbioza male Hrvatske i velike Europe baš dobro funkcionirala. Valjda ima nečeg čudesnog u toj Uniji kad svi žele tamo. Imam osjećaj da ljudi misle da u toj famoznoj Europi teče med i mlijeko. Tamo nema gladi, nezaposlenosti, ubojstava i mafije. Možeš misliti. Upalite televiziju, gore im je nego nama. Dobro, standard im je bolji. Dobro, države su uređenije. Ipak, u svakoj toj uređenoj državi svemoguće Europe, svako malo izviri neki mali Fritzl. Pa onda oni - ne'š ti Europe, kod njih svašta ima - ostanimo di jesmo - napokon dođu na svoje.

Ponekad doživljavam Hrvatsku kao malog Muju, jer kud svi Turci - tud i mali Mujo. Sve je to jedno veliko kolo sreće koje se okreće brzinom svjetlosti, zvuka ili najčešće kako vjetar puše. Čini mi se da nas svojim zatupljujućim zahtjevima još dublje guraju tamo negdje na brdoviti Balkan, gdje god to bilo. Svim silama nas trpaju baš u taj koš, a mi se iz petnih žila nastojimo uvaliti u nešto drugo. Jer ne daj Bože da napokon uživamo u krvavo stečenoj slobodi. Ali teta Europa uporno tvrdi, niste još spremni!

Mala Hrvatska još uvijek pada na testu zrelosti kao dijete koje mora još godinu dana ostati u vrtiću umjesto da krene u školu. Ako se zaista nekim čudom i još malo približimo dragoj Europi, ma gdje ona bila, kolika će biti cijena tolike bratske povezanosti i ljubavi i tko će je platiti?

Samo me zanima hoće li se ostvariti oni kretenski zakoni koji reguliraju boju paprike, dužinu krastavca ili boju repa jedne krave Šarenke? Baš bi bilo fora da slavonski poljoprivrednik i neretvanski voćar još o tome moraju brinuti... Pa da gledaju imaju ni mandarine ili jabuke pravu nijansu zelene boje. Što bi ih moglo natjerati da zaista pozelene. Možda u pravu nijansu...

Da ne govorim da kolinje i Martinje mogu zaboraviti, što bi itekako dirnulo u naša jetra i želuce. Dragi zemljoradnici i mali gospodarstvenici, puno sreće i državnih poticaja vam želim jer će vam itekako trebati. A trebalo bi nam biti bolje kad nas prime u Europu. Zašto? Pa gore ionako ne može.

Dok se mi tako borimo s velikim zalogajima, nekako mi se ipak čini da neće grom u koprive. Sve smo preživjeli pa ćemo i tu famoznu Europu valjda nekako. Pa možda i na našem nebu uskoro zasvijetle europske zvjezdice... Nadam se samo da će biti pravilnih dimenzija i prave nijanse...