Ljudi moji, je li to moguće? Svaki put kad živa skoči u visine i pokaže preko 30, ovi naš svit k'o da podivlja. Pa ne valja ovo, pa ne valja ono. Kad je zima, sve pusto. Ne valja. Kad je lito, sve puno. Ni to ne valja.

Pomislim da ne živimo u istom gradu, kad se toliko žale. I meni je vruće, ni meni se ne da raditi kad se drugi svit kupa, ni meni ne odgovara 30 u hladu. A kome'š reć', kome'š kazat'... Bar je Zadar lip grad na moru. Okolica grada puna lipih plaža za bućkanje i uživanje. E ni to nije dobro. Jer gdje je more, tu su turisti. A gdje su turisti, nastane opća pomutnja i gužva.

Kad naš mali/veliki grad zauzme invazija stranih turista, Zadrani počnu svoj križni put. Govore nam, morate biti ljubazni, takvu sliku šaljemo u veliki svit. A nama je na pameti samo: Vratite nam grad/ ne da nam se ništa, mi smo Dalmatinci/ ajte svi lipo doma... Nema parkinga gdje ste zacrtali, Kalelarga je k'o mravinjak, ako misliš na Poluotok najbolje pješke.

Onda te temperature. Ja uopće ne znam kako oni u Africi funkcioniraju na tim vulkanskim temperaturama, kad ovi naš svit ne može preživjeti ništa iznad 25. Neka me dežurni domoljubi ne shvate krivo, Hrvatska je prelijepa zemlja. Ima sve predispozicije da bude najturističkija zemlja na svijetu. Bombardiraju nas reklamom: „Kad srce kaže ljeto, kaže Hrvatska". Je. Kad srce kaže ljeto, kaže godišnji, ma gdje on bio.

I  mi bi bili turisti, da nas služe i da mi ocjenjujemo uslugu i da se mi kupamo pod palmicama. Ovako, možemo samo gledati te turiste i žaliti što nismo na njihovom mjestu. Najbolji su mi penzići. Populacija od 70+, lijepo uživaju u svojoj trećoj dobi. A ne naši. Zabili se doma i kukaju da ih sve boli. Uklištilo u križin, cukar podivlja, sutra umirem sto posto. A ovi lijepo put pod noge i uživaju. Njih k'o da ništa ne boli. Lipo uzmu one skijaške štapove u ruke, opskrbe se šeširićima, aparatima i lepezama. Imaš ih gušta viditi kako bauljaju po gradu.

Još mi je komičnije kad ne možeš proći od njih s jedne i nekog dječjeg izleta s druge strane. Onda lipo čekaj red, ljudi razgledavaju. Kad smo već kod razgledavanja... Uvijek se žalimo kako sunce i more nije dovoljno, moramo proširiti ponudu. Zvuči dobro, zvuči izvedivo. Nije baš da smo se ubili od posla. Mi bi sve kao nešto napravili, ali nam ne daju ili im se ne sviđa. Još nisam otkrila tko su to „oni". Postoje li uopće? Gdje se skrivaju...

A gdje su nestali Česi? Meni su osobno jako simpatični. S onim trik - trak sandalama i bijelim čarapama, sarmama u prtljažniku, svijetle puti. Pa se žalimo da sve donesu sa sobom, ništa ne troše. Poznato? E tako mi zimujemo, pa se nemamo pravo žaliti. Turisti dragi, dođite vi nama kad god hoćete. Samo lipo ispraznite te novčanike, nemojte sjediti na njima. Volimo mi vas, koliko god se to neistinito činilo. Vratite nam se kad god poželite, da nam popravite malo statistiku koju nam toliko nabijaju na nos. K'o da smo mi krivi što je recesija, globalna kriza i što ti ga ja znam što još.

Mi imamo najljepši zalazak sunca na svijetu, briga nas. Živimo u najpoželjnijem gradu, svjetski poznatom. Ljudi pričaju o nama, htjeli bi biti na našem mjestu. A mi? Mi se žalimo, rugamo i pričamo o njima. Ne, ovo nije reklama hrvatskom turizmu. Da, ovo je još jedna u nizu ljetnih kolumni. Moram i ja biti aktualna i reći dvi-tri (ne)pametne o tome.  

Što da vam još kažem? Naoružajte se strpljenjem, kupajte se i pješke put grada kad sunce zapadne. Imajte na umu da drugi ljudi (da, oni dosadni turisti!) plaćaju da okuse more, da vide Morgulje, Pozdrav suncu i misecu. A mi to imamo tijekom cijele godine, besplatno.

I zato, smiješak na lice, put pod noge i ne sjedite pred tim ekranom više. Tko će sa mnom na kupanje?! Alo lito, lipo mi te vidit'...