Dolaskom stranih trgovačkih lanaca u Hrvatsku preplavljeni smo velikim centrima. Na svakom, gotovo svakodnevno, ista slika. Veliki parking koji je u svako doba dana poput košnice. Traži se parking više i da je, naravno, što bliže ulaznim vratima. Da ne radimo nepotrebne korake.

Nekima ne smeta znak za invalide već se bez imalo grižnje savjesti parkiraju i na to slobodno mjesto. Oni su, isto, na neki način invalidni. Samo bez potvrde i oznake za vjetrobranskom staklu. I onda lutrija dobivanja kolica. Ubaci dvije ili pet kuna. Obavezno nemam pet kuna, a dvije imam samo po jednu. I onda iznervirano ulazim u centar jer moram zamijeniti kovanice. I opet se vratiti po kolica.

Pa gdje je onaj stari dobri dućan gdje su se prodavačice smiješile i s vrata me pitale kako sam? Nije bilo kolica ni kovanica. Samo mala košarica koja je uvijek pri ruci. Takve košarice više ne postoje. Postale su velike poput naših trgovačkih lanaca. Sve je nekako veliko sa tendencijom da postane još veće. Veliki dućan sa velikim kolicima.

Unutra, velika pakiranja. Popularno ih zovu - obiteljsko pakiranje. Pri tome u mislima ugledam sebe kako vučem ogroman kaladont za zube i pokušavam ga staviti u košaru. A on je prevelik. I pitam se koliko dugo će mi trajati. Jer, jeftiniji je od „normalnog" pakiranja. A uz njega još dobijem i dvije četkice gratis. Iako mi trenutno ne trebaju. Trebat će.

I onda mi u glavi zazvone riječi moje sestre: marketing uvjerava ljude da su im potrebni proizvodi koje oni u stvari ne trebaju!! Pa da! Kaj će mi plastična drška za mlijeko u tetrapaku. Kao, staviš ju na mlijeko i možeš ga lijepo točiti. Pa mogu primiti i rukom i isto utočiti u čašu!!!?? Ili, držak za mobitel. Kao, mobitel ne možeš držati na stolu on mora imati svoje posebno mjesto. I to za samo 29,99 kn! A di su našli tih 99 lipa!! To je sigurno neki trik! Da li netko od vas ikada tražio da mu vrate tu jednu lipu!!!?

E pa ja mislim da nas na tom zakidaju. Nema toga kod kumice na placu. Tamo je jednostavnije. Ako si dao više, ona ti lijepo u vrečicu ubaci još koju mrkvicu ili malo peršina. Nek se nađe, za juhicu... kod nje možeš dobiti i koji besplatan recept. Ipak su one stare kuharice pune trikova. A dobiješ i smješak. Ništa ne košta, a tako grije srce. I spizu koju si kupio. Odmah si bolje raspoložen. A i osjećaš se zdravije. Jer, kupio si zdravu hranu. I imaš ju volje pripremiti.

Razlike u kupovini su, u Zadru, trenutno najvidljivije u novom šoping centru. Tamo se spajaju dva toliko različita svijeta. Na prvom katu skupe trgovine odjećom i obućom, u prizemlju prehrana. A vani, na jugu i buri, tek malo natkrivena tržnica sa štandovima. I naše kumice sa svojim proizvodima. Tek korak dalje od štandova, stolovi i stolice novootvorenog kafića. Sa lijepim stolicama i još skupljom kavom.

Morala sam sjesti. Jutarnje novine mi toga jutra nisu trebale. Prizor koji sam promatrala bio je i više od vijesti. Sjedim u skupoj stolici skupog kafića i promatram kumice kako za svega tri kune prodaju salatu. I bore se za svakog prolaznika. U glavi sam već skuhala ručak. I izračunala da sam za tu kavu mogla kupiti kilu voća, salatu i još bi mi ostalo za peršin. Zaključujem kako ovdje one sigurno ne piju kavu.

Gledam ta dva svijeta. Ničim fizički odvojena. Tek stolice sa visokim naslonom. Moja kumica tamo ne može sjesti. Ne zbog cijene kave, već, ne bi se osjećala svojom. Ne mogu joj zamjeriti. Ne osjećam se ni ja. Od svih potrebnih i nepotrebnih proizvoda, naš svijet je odvojila tek stolica. Skupa stolica skupog kafića. Sa velikim naslonom. Za udobnije sjedenje i promatranje realnosti od koje svi toliko želimo pobjeći.