Hrvatska je turistička zemlja. Turizam je važna grana hrvatskog gospodarstva. Hvala svim onim malim i velikim turistima koji su ovog ljeta posjetili Lijepu Našu i pridonijeli našem turizmu. Je l' vam se učinilo kao da čujete našeg ministra turizma? Meni je. Bajs iskače iz paštete.

Moram se pohvaliti da se negdje u onim groznim fatalističkim statistikama skriva i moj skromni doprinos. Ajde da sam i ja iskusila kako je to biti turist. Ono, ja nisam odavde. Japankice, može i na bijele čarape, šeširići, aparati i kamere, sladoled u jednoj i koktel u drugoj ruci. Unatoč krizi, recesiji i smaku svita, uputismo se mi u đitu malo van grada.

Sve je krenulo, kako to obično biva, na kolodvoru. Torbe u autobus, digni babu s pomidorima koji ti sjedi na mjestu, boca vode i novine. Autobus ima klimu, veliki plus. Vozač nije manijak kojem je Šumaher uzor u životu, još veći plus. Nakon dva ipo sata vožnje, odredište! Mali grad uz more, velika žuta tabla, Zimmer frei piše posvuda. Pravo turističko misto. Sad kreće tortura zvana - kako naći hotel. Samo jedna mala opservacija. Na karti sve izgleda puno veće. Ovako uživo, sve je puno manje.

Pa do hotela imate cijelih pet minuta pješke, ono što je na karti izgledalo kao autocesta, ustvari je samo još jedna gradska kala. Okej, hotel pronađen. Ključ u ruke, doručak je tad i tad, osobne molim. A sad duboki uzdah, vrata se otvaraju, treba vidjeti kakva je soba. Za divno čudo, sve na mjestu. Opa, ipak je Hrvatska turistička zemlja, pa se nešto i uložilo. Usluga dobra, sve čisto, žohara i pantagana nigdje.

Pošto je Zadar pun turista koji, ruku na srce, svima idu na živce, uvijek sam htjela biti jedan od onih malih Japanaca ili Kineza koji slikaju svaki kamen koji izgleda stariji od pet godina. I stvarno je tako bilo. Jer se tom zovu slikavanja u sto jednoj pozi na gradskim vratima, teško oduprijeti. Aparat oko vrata, sunčane naočale i plan grada. Plan grada koji se doduše može pješke preći u par koraka, ali zlu ne trebalo, mi smo turisti. Slijedi razgledavanje do mile volje. Crkve, kale, znamenitosti, stari grad. I sve se nekako svodi na suvenirnice. Jer tko će vam vjerovati da ste bili negdje u bijelom svijetu ako niste ništa donijeli za uspomenu?

Pa tragate za nečim što vrišti - i mi smo bili turisti! Razglednice, zaštitnici grada, školjke, sve i ništa. Ma lipote, ne može se čovik načuditi. Kupiti suvenire nije tako jednostavno kako se čini. Pogotovo ako imate brojnu obitelj, kao ja. Mami koraljčiće, Seki naušnice, Ocu otvarač za pivo - iako mi nije jasno kako je to originalan suvenir samo zato što na njemu piše ime grada u kojem ste bili, a moraš nešto i Hrčcima kupiti. Još vam se ekipa s posla naduri jer njima niste donijeli ništa osim razglednice, pa se morate odužiti kavama i tako ode par novčića.

Kad smo već kod novčića, turizam je skup sport. Žalili se mi ili ne, puno ljudi nema za vikend na moru, kamo li cijeli godišnji. Hotel košta, jesti se mora, a ni žedan ne možete biti, da ne spominjem opet suvenire, mislim da nije potrebno. Vikend jako brzo prođe, niti se ne snađete a već u nedjelju ujutro na doručku, mažući one minijaturne marmeladice i maslace na kruh, shvatite da je vrijeme da se krene. Natrag u stvarnost.

Opet ista priča, malo obrnutog redoslijeda. Hvala na svemu, molim račun, doviđenja. Torbe u autobus, pogled vanka i ajmo dva ipo sata drmusanja kroz pustinje i prašume Lijepe Naše. Ovaj put niste takve sreće da je sve po planu. Bus nema klime, čini vam se k'o da žute table s natpisima mjesta niču kao gljive poslije kiše, vozač psuje svačiju majku, a vama vaš želudac prijeti samoubojstvom.

Usputna stajanja za slikavanje po obali, vaš put odužuju do navečer, kad već mrtvi umorni pjevate odu svom gradu i svjetlima kolodvora. Noge van iz busa, neka baba viče sobe! sobe!, rums! rums!... Ma nemoj, mi smo došli doma... I tako je i mali Mujo iskusio čari vrludanja po nepoznatom. Kako je bilo? Rekli bi naši dragi turisti, bjutiful kantri. Si ju nekst jir!