Voljeli vi promjene ili ne, bez njih - ne ide

Petra, obuci se, prehladit ćeš se.  Ma neću. Pa jesam. Jer je velika promjena vremena, a mladima se ne da slušati bapske priče. A s promjenama se nije zafrkavati. Promjene. Kako ih napraviti? Zašto? Nitko ne voli drastično mijenjati svoj život. Svaki dan istim putem na posao, isti prijatelji, veliki makijato i čaša vode, ista stolica u uredu.

Navike. Pružaju sigurnost, pa ih volimo. Jer svi vole sigurnost, a ne pogled u nepoznatu budućnost. Hoćemo li se u toj želji za sveopćom sigurnošću odreći mogućnosti? Snova, mašte, rizika, nepoznatog... Čega još? Danas je bitno biti siguran. U sebe, imati sigurnu financijsku budućnost, siguran posao, stabilnu vezu, sigurnu i predvidivu budućnost. Sve to stoji, samo možda nešto propuštamo ako baš uvijek igramo na sigurno.

Ja ne volim promjene. Možda zato što sam konformist. Ali nekad morate prodrmati život, uzburkati svakodnevicu. Ošišati se. Na kratko. S nadimka Kleopatra umalo doći na Ćelavu pjevačicu. Pa zašto? Pa kako? Ma došlo mi je. A što to znači? Znači li promjena frizure želju za mijenjanjem nečeg važnijeg, ali i nedostatkom hrabrosti za tim? Kao, kad već ne mogu ili nemam hrabrosti promijeniti neki važniji dio svog života, mogu bar frizuru. Jer kosa raste, zar ne?

Ako promijenite neki važniji dio života, pa poslije požalite, možete li ga u istom obliku vratiti natrag? To su pitanja na koja svakodnevno tražimo odgovore. Danas je popularno biti normalan. Jer normalno je sigurno, utješno. Bila sam na pijaci, kupila po' kila blitve, otišla na kavu i poslije kod psihijatra. Ne, to kod nas još nije normalno. Nitko ne ide psihiću, to ne rade normalni ljudi. Ma nemoj.

Nitko ne želi biti nenormalan, iskakati iz okvira uspavane svakodnevice, obući roze štikle, popiti kavu u onom kafiću negdje u zabiti. Tko kaže da nenormalno ustvari nije posve normalno ako vama odgovara, a nikom ne šteti? Norme. Navike. Kao ne postati njihov rob? Ili, kako svaki dan živjeti drugačije? Zvuči nemoguće? I meni. Da se razumijemo, red je dobar. Red mora postojati da ne bi zavladao kaos i da sve ne ode u p.m., oprostite na izrazu. Red je normalan i potreban.

Postoji i nešto što nazivamo nered. Promjena. Na pamet mi pada jedna emisija naziva „Mijenjam ženu". Koja spika, koje igranje ljudskim životima. No dobro, oni su na to pristali. Da vam se to omogući, što biste promijenili? Koji dio života biste okrenuli naglavačke i rekli: Evo, sad ću ja malo dubiti na glavi. Jer je nekad potrebno postaviti se na glavu. Doslovno. Okrenuti naopačke ono što zovemo svakodnevica i otići u nepoznato. Makar na pola sata. I vratiti se natrag, životu koji ide smjerom kojeg sami odredite.

Što biste promijenili? Možda posao, partnera, boju kose, spol, državu, kontinent... A možda ništa. Jer ne biste znali što s toliko mogućnosti, kamo prije poći, što prije napraviti. Možda biste se zabavljali po' ure i shvatili da je ovo što imate puno bolje. I nije ni malo dosadno ili predvidljivo. Ali vam je trebala promjena da shvatite. Samo ostaje nada da se promjenama može nešto postići. Ako i ne, što vas briga. Makar ste pokušali.

Promjene isto tako ne možete izbjeći. Udati se, postati nečija žena, postati majka. Promijeniti posao, slaviti srebrni pir, postati baka. Sv su to promjene koja nam mijenjaju život i čine nas živim bićima spremnima na sve, nekad i na ništa. I zato, mijenjali se mi ili ne, ladice našeg života se pune i prazne kako mi to želimo i dirigiramo. Kakva vam je dirigentska palica, takav će vam biti i život. Voljeli vi promjene ili ne. Bez njih - ne ide.