Malo nas je, al' nas ima. I papreni smo jer se otrov drži u malim bočicama. Teze o postanku Hrvata i njihovom dolasku na ove lijepe prostore brdovitog Balkana ili najbolje-hvaliti-samoga-sebe-Europe, neću spominjati. Glavno da smo mi sada tu i da nas ima.

Uvijek me zanimalo kako bi se mogao opisati jedan pravi, patriotski nastrojen, teoretski odgojen, uvijek spreman, Hrvat. Kako bi se mogla opisati jedna prava, patriotski nastrojena, teoretski odgojena, uvijek spremna, Hrvatica. I ima li među njima razlika? Naravno da ima, ipak smo mi jedan patrijahalan narod. Uvijek se poteže ona poznata o četiri kantuna kuće. 'Ko drži tri, zna se.

Stereotipi o ženama nisu ništa novo. Stereotipi o domaćicama isto tako. Stereotipi o Hrvatima kao narodu? A Božemoj, nismo ni mi vesla sisali. Kad se rodi žensko dijete, otac potiho priznaje. Je, rodila mi žena dite. Je, meni se zalomilo pa nisan napravija sina. Šta 'š, moj grih. Kad se rodi muško dijete, dernek počinje onog trena kad babica ugleda pišulinca i otac slavodobitno uzvikne: Pukni puško, napravija san muško!

Eto, tako počinje život jedne Hrvatice. Sreća da se svi rađamo u suzama, jer da to čujemo čim izađemo van na ovaj lijepi svijet, potekle bi nam suze, sto posto. Čim žensko dijete navrši negdje dvanaest godina, počinje priprema za udaju. Mora naučiti: kuhati, prati, peglati, bruškinati, mesti, mora roditi, dojiti, odgojiti, plesti, ribati, sjeckati, šiti, usisavati, brisati, gušiti se u prašini, spremati, rukovati kućanskim aparatima, boriti se protiv najezde komaraca, zabiti brukvu, oprati zavjese da se ne zgužvaju, peći, prematati, iskuhavati bijelu robu, prati na ruke, prati fuge u kupaonici, zalijepiti tak na cipelama, itd.

Ne mora naučiti mijenjati tv programe, to će muž. Kuhati mora znati jer jesti se mora. Prava Hrvatica se postane onog trena kad svom čoviku skuhate prvi gulaš. Alfa Hrvatica u kući je naravno Majka. Sve druge žene postanu Alfa Hrvatice onog trena kad odu iz majčinog gnijezda u muževljeve šape. Do udaje mora naučiti kuhati, ali ne smije kuhati jer je samo jedna gazdarica u kući, a to je Kraljica Majka. Ona je uvijek spremna. Nenajavljeni gosti su mačji kašalj za nekog kome je pojam gotovog jela najveća sramota na ovome svijetu.

Jedina hrana je ona koja se kuha u teći jedno tri dana. Samo ta hrana je prava hrana za male Hrvate i nastavak vrste. Svaka prava žena koja drži do zdravlja svoje male zajednice, ima malu kućnu apoteku. Ona sadrži sve potrebno za ogrebotine, glavobolje, zubobolje, ženske bolove, ubode, posjekotine, itd. Da sutra cijela farmaceutska proizvodnja stane, svaka prava Hrvatica imala bi zaliha za još sto života.

Slična je priča sa ženskim torbicama. Svaka prava žena uvijek sa sobom nosi torbu veličine omanje putne, sa svim pripadajućim stvarima. Da zaglavi u liftu, imala bi za jesti i piti još dva dana. Isto tako je ne bi mučili nikakvi bolovi jer gore spominjana kućna apoteka ima svoju umanjenu verziju koja se drži u torbici. Svaka žena je tako uvijek spremna za: pljusak - mali kišobran, druge čarape, /sve vrste posjekotina, ogrebotina i svakodnevnih bolova, /glad -bomboni, žvake, bananko, kroasan i boca vode, /prljavštinu - vlažne maramice, papirnate maramice, /mogući napad/puknut nokat-rašpica, i tako dalje.

Sve ovisi i o tome koliko djece ovisi o vama. Više djece, veća mogućnost za nepredviđene nezgode, veća torba. Jer neprijatelji organiziranosti su uvijek tu, a najveći neprijatelj je prljavština. Hrvatica ima sto dvadeset i dvije različite bočice sredstava za čišćenje u kupaonici, pod sudoperom, u zidnom ormaru i u šupi/podrumu/garaži. Najveći neprijatelj su bakterije, odmah poslije moljaca iliti onih malih dosadnih beštijica koje prijete da će izgristi dotu, koju svaka prava Hrvatica čuva od malih nogu. A ne, ne znate vi kako se čuva posteljina, ručnici i odjeća. To znaju bake naših baka i naše bake, jer jedino sredstvo kojim se može očuvati svaka tkanina, jeste naftalina.

One male bijele kuglice po kojima vam roba tako smrdi da se ljudi po jugu miču od vas. Tako se čuva roba koja se dijeli na sto i dvije kategorije. Najbitnije su one: za po kući, za po dvoru, za u grad, spavaćice za nedajBože bolnicu s pripadajućim šlapama koje iako se nikad ne upotrijebe za tu svrhu, nikad se neće obući za neku drugu priliku, donje rublje i roba za sprovode, krštenja i pireve. Isto vrijedi za cipele. Tako se organizira život jedne hrvatske obitelji.

Žensko dijete tajne uspješnog suživota s muškim rodom nauči do osamnaeste godine. Muškom djetetu Kraljica Majka dok god je pod njenim (nek' se dežurni kritičari ne uvrijede, kuća je skoro uvijek zajednička, osim kad je treba čistiti, onda je skoro uvijek samo ženina) krovom: oblači, svlači, kupuje robu/hranu/igračke, namješta krevet, pegla košulje, rasprema kofere, misli se je li jeo, pio ili ... Pa sin jedinac mi je (nema veze što taj sin jedinac ima još tri sestre), bogati, kako neću?!

Alfa ženka jedne obitelji sve dok je živa, brine se za svoga čovika, svoju dicu i dicu svoje dice, ponekad i za cijelo susjedstvo. Svaka žena je prvo kćer, sestra, pa supruga, majka, zatim svekrva-punica, baka, prabaka. Ona je umilna, draga, ne psuje, ne pije alkohol, ne puši. Ona je lijepa, sitna, ali kad zatreba onda je k'o od Velebita odvaljena.

Ona je nešto najbliže svetici, osim kad treba braniti mladunčad. Onda se pretvara u zvijer. Govorili su vam da je za opstanak vrste potreban Alfa mužjak? Ne, ne. Kriva informacija. Svaka Hrvatica je Alfa žena bez koje bi nastao opći kaos. Uvijek spremna, sebi na zadnjem mjestu.

Svaka žena je multipraktik, 3 u 1. I tu nije bitna narodnost, boja kože, kontinent ili karakter. Boriti se sa gore navedenim stereotipima zahtijeva snagu. A neopisiva snaga je ono što je čini svakodnevnim herojem.