Bila sam danas na pijaci, kupila po' kila mandarina, onda sam otišla kod postolara pa kod psihijatra. Je l' vam tu nešto čudno? Dobro, ako nije sezona ne moraju biti mandarine. Da vas nije ovaj psihijatar uboo u oko?

Nekako mi se čini da još nismo dostigli nivo socijalne inteligencije u kojem je normalno svoje emocionalne probleme, ukoliko postoje, rješavati na način na koji to radi ostatak civiliziranog svijeta. Ako ne ide samostalno, onda su tu stručnjaci kojima se možemo obratiti da nam poprave pokvareno, razbijeno, napuklo. Zovu se psihijatri i postoje da nam kopkaju po mozgu.

To nazivaju zaštitom duševnog zdravlja i mentalnom higijenom. A naša tzv. psiha je ono što nas određuje kao osobu. Bitna je jednako toliko kao i naše fizičko zdravlje. Što će nam prazno tijelo kad je um nesretan, potrgan, razbijen? Ali, ništa nije nepopravljivo, ako tome priđemo s pravim stavom i pravim rješenjem. Bez predrasuda i otvorenog uma.

Uzalud ti trud ako ni sam ne vjeruješ da bi ti to moglo pomoći ili bar otvoriti svjetonazore. Nekako mi se oni stereotipi o kaučima, razgovorima od djetinjstvu i majci, čine potpuno neutemeljeni i kao takvi, zaista stereotipni. Dobro, kako bi se što više približili tom toliko željenom zapadu, postali smo pomodni. Pa je sad moderno imati kućnu pomoćnicu, osobnog trenera, stilistu i psihijatra. Jer tako zapad zapovijeda. Bar našim vrlim nazovi estradnjacima. Oni su najsretniji kad nas mogu počastiti nekim svojim skandalom. Makar to bio taj skandalozan podatak da su bili primorani, skršeni teretom slave, posjetiti psihijatra. Pa?

Zato mislim da su nam se malo pomiješali lončići. Umjesto da pijemo apaurine, normabele i praksitene u tišini svoga doma, mogli bismo jednim običnim razgovorom s osobom koja je plaćena da pokuša riješiti tuđe probleme, postići mnogo više. Mogli bismo postići ono za čim teži većina ljudi, unutarnji mir.

Ljudi su skeptični, obično odbacuju takvu vrstu pomoći kao nešto za „luđake". Neće meni neki tamo sijedi djedica govoriti da ja nisam normalna. A što bi selo reklo da vidi da idem kod doktora za luđake?

Ma nisu psihijatri djedice s lulom u ustima koji će sve vaše probleme pokušati riješiti nesretnim djetinjstvom i majkom koja vas nije dojila. Psihijatri se ne bave samo psihički oboljelim osobama. IOni su na raspolaganju i za tzv. normalne ljude, koje svi toliko spominju i vole se svrstavati baš u tu skupinu ljudi.

A tko nam jamči da je biti normalan moralna vertikala kojom bi se trebali voditi? Ljudi zaboravljaju i jednu jednostavnu stvar. Možete i vi imati svog osobnog psihijatra. To su ljudi kojima ste okruženi svaki dan. Majka, muž, najbolja prijateljica. Oni mogu biti vaši mali psihići koji će vam jednostavnom metodom iskrenog slušanja vratiti onaj unutarnji mir. Jednostavno? Probajte...