Lisabonski ugovor uskoro bi trebao stupiti na snagu. Proces ratifikacije u nacionalnim parlamentima država članica pri samom je kraju.

U veljači 2002.godine EU je sazvala međuvladinu konvenciju o budućnosti Europe čija je zadaća bila razmotriti treba li Uniji Ustav. Konvencija je tijekom jednoipolgodišnjeg rada izradila prijedlog Ustava koji se sadržavao nacrt novog načina funkcioniranja institucija EU. Tekst Ustavnog ugovora EU imao je više od 300 stranica, a predstavnici država članica potpisali su ga u Rimu 24.listopada 2004.godine. Ustavni ugovor trebao je stupiti na snagu nakon što ga sve države članice ratificiraju u svojim parlamentima ili putem referenduma. Izgleda da su se Europljani ipak prestrašili da Ustav znači puno više od reformi institucija EU, pa je projekt Ustava za Europu neslavno završio odbacivanjem na referendumima u Irskoj i Francuskoj 2005.godine.

Europski politički vođe složili su se da, unatoč neuspjehu Ustava za Europu, Uniji treba omogućiti da djeluje bolje i da se više otvori građanima. Pod predsjedanjem Njemačke šefovi 27 država i vlada EU nakon dugih i iscrpljujućih pregovora uspjeli su postići dogovor o pravcu kojim Europa treba ići. EU treba reformirati, učiniti je efikasnijom i transparentnijom. Lisabonski ugovor (također poznat i kao Reformski ugovor) potpisan 13.prosinca 2007. u Lisabonu značajno mijenja karakter Europske unije. U najbitnijem širi ovlasti Europarlamenta, jedine institucije u kojoj su građani EU neposredno zastupljeni, ali i nacionalnih parlamenata koji će također sudjelovati u kreiranju politike Unije.
Uvodi se tkz. građanska inicijativa u donošenju propisa jer najmanje milijun građana državljana značajnog broja država članica može pokrenuti inicijativu da se pravno regulira neko pitanje za kojeg smatraju da je od važnosti za život građana Unije. Pojednostavnit će se i ubrzati postupak donošenja odluka u Uniji jer će se u više područja odlučivati većinom glasova, a manje konsenzusom (jednoglasno). Ugovor otvara vrata proširenju EU, a i mogućnosti istupanja iz Unije, što do sada nije bilo predviđeno. Radi stvaranja Europe sigurnosti, mira i poštivanja ljudskih prava Povelja o temeljnim ljudskim pravima (do sada pravno neobvezujuća) postaje obvezujuća za sve institucije, tijela i urede Unije, a za države članice u svim situacijama u kojima se primjenjuje pravo Unije.

Uz to se države članice obvezuju na zajedničko djelovanje u slučaju terorističkog napada ili prirodnih katastrofa. Lisabonski ugovor ustanovljuje pravnu osobnost Unije koja u međunarodnim odnosima djeluje u ime država članica. Radi boljeg predstavljanja EU i njenih interesa u svijetu uvedena je institucija visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosna pitanja (ministar vanjskih poslova) koji je ujedno i potpredsjednik Europske komisije. Uvođenje ove dužnosti popraćeno je zanimljivim komentarom američkih medija koji su pozdravili ovu odluku Unije jer ona, kako kažu, konačno odgovara na vječno američko pitanje: "Koga zoveš kada trebaš razgovarati s Europom?" Sadašnje rotirajuće šestomjesečno predsjedništvo EU zamjenjuje se uvođenjem dužnosti predsjednika Europskog vijeća.

Lisabonski ugovor uskoro bi trebao stupiti na snagu. Proces ratifikacije u nacionalnim parlamentima država članica pri samom je kraju. Neizvjesnost koja je pratila prihvaćanje nedavno su prekinuli euroskeptični Irci i Poljaci, a očekuje se da bi to skoro mogao učiniti i češki predsjednik koji još uvijek odbija supotpisati instrument o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona. Time bi se završio proces ratifikacije i započeo proces reformi koje bi oblikovale Europsku uniju 21.stoljeća.