Vidi kockastih glava, glupačica, šporkulja, seljačina, proletera, sponzoruša, hašišara...

Ulaziš u prostoriju iz koje dopire nekakva čudna buka čiji ritam ti neugodno poigrava u srednjem uhu. Mračno je, no to si i očekivao, no drugačiji je to mrak jer se u njemu ne snalaziš kao inače kad znaš što je i tko je u kojem kutu. U trenu kad staneš na osvijetljeni dio «oni» svi pogledaju u tebe.

Ne možeš nikog uhvatiti kako pilji, no osjećaš njihove oči na leđima. «Ja ne pripadam tu» pomisliš, no ipak nastojiš zatomiti nelagodu jer ti je ovo strano mjesto zadnja mogućnost, zadnje utočište. Primjećuješ kako se svi guraju prema čovjeku koji nešto dijeli pa i ti kreneš prema njemu, ali oprezno da kod nekog od nepoznatih ljudi ne izazoveš pogrešnu reakciju..

Dok čekaš na red shvatiš da ti ljudi žele isto što i ti, samo u puno manjim bocama koje iz nekog razloga koštaju više nego velike. Okreneš se i sa stravom shvatiš da si nagazio neku čudno urešenu ženu koja ti je strana, ali ipak neobično poznata. Žena te bijesno gleda no čini se da si i ti njoj poznat, kad najednom ona progovora na jeziku koji razumiješ «Jesmo li mi išli u osnovnu zajedno?».

Dragi čitatelji ne radi se o vampirskim kronikama ili Zoni sumraka već o situaciji u kojoj osoba radikalno promijeni mjesto za izlazak. Npr. punker koji inače zalazi u Zodiaca, Kantuna, Lotusa itd. nekim slučajem ode u Mango, Medussu itd. i naruči pivo. Vjerojatno su mnogi od vas bar jednom izašli van našli se u lokalu u kojem ste se osjećali kao trinaesto prase.

Dobiješ onaj osjećaj da tu ne pripadaš i da to znaju svi ostali u prostoriji. Još ako imaš irokezu, isparanu majicu i dva, tri piercinga, a svi ostali nose prosječnu hrvatsku plaću osjećaj mora da je intenzivniji. Ako bi morao naći još poneki lokalni primjer, pokušajte se sjetiti nekog od svojih poznanika koji tvrdi da se jednako dobro zabave i u Maye i u Maraschina. Malo ih je, zar ne? U takvim razgovorima mladi ljudi su pretežito isključivi.

Ovi što se furaju na alternativu, rock i slično obično kažu kako u suprotni tabor idu ispeglani pozeri i «plastične sirotice u dopičnjacima» koji zajedno glume zlatnu mladež. Šminkeri preko mosta gledaju na ove prve kao na ofucane klošare koji prije ulaska u klub truse crnjak iz tetrapaka jer u džepu imaju za jednu veliku pivu koju će cuclati cijelu večer. Ono što im je zajedničko je ta podozrivost i predrasude kojima smo svi skloni kad su u pitanju «oni» malo drugačiji od nas samih.

To se dobro da iščitati na našem portalu kad izađe galerija slika iz nekog koncerta ili partya pa kad krenu komentari. Vidi kockastih glava, glupačica, šporkulja, seljačina, proletera,hašišara...slobodno dodajte ako imate potrebu. Istina je da su to većinom djeca roditelja iz srednje klase (jer gornja nije baš brojna) koja su u srednjoj školi našla ovakvu ili onakvu ekipu koja je slušala svoju muziku i imala svoju uniformu i time trasirala svoju buduću «klupsku» i subkulturnu pripadnost.

Većina ih ima iste probleme kao besparicu, podstanarstvo, dosadu i potrebe poput druženja, seksa, samo što ih zaboravljaju i rješavaju skačući uz drugačije ritmove i pjevajući drugačije pjesme. Na kraju krajeva, svi smo u istoj kaši i isti ispod kože, bez obzira jel' ona pirsana, tetovirana ili kvarcana.