Oni dolaze. Polako, ali sigurno, uvlače se u svaki kutak vašeg stana, iskaču vam iz paštete, gledaju vas s nebodera i vuku za rukave. Počelo je. Ne, nije smak svita. Ne, nisu vanzemaljci. Iako... Ne, nisu vanzemaljci. Službeno je počela kampanja kandidata za predsjedničke izbore.

Slijedi ono što nazivaju predizbornom utrkom. Prijevod? Sebe hvali, kudi drugog. Ja ću biti najbolji, ako mene izaberete, mi ćemo biti svjetska velesila. Nigdje ni traga skromnosti, pa makar one lažne. Čini li vam se ikad, onako potpuno pesimistički, da će nam, tko god dođe na tu slatku vlast, biti svejedno?

Pesimizam na stranu, moramo vjerovati u bolje sutra jer nam inače ništa drugo ne preostaje. Traži se nasljednik predsjednika RH, Stipe Mesića. Jer po zakonu on više nema pravo kandidature. Malo mi dođe žao što ga nećemo više gledati s onim lijepim čupavim obrvama. Ali, na mlađima svijet ostaje.

Kandidata koliko hoćeš, samo biraj. Desno, lijevo, centar, zeleni, nezavisni, muškarci, žene. Baš potonje nekako slabo onjuše slast vlasti. Neće meni ženska govoriti kako će meni biti, neka se drži kuhinje. Pih, primitivizam živi vječno, koliko god se mi kleli u demokratičnost i jednakost među jednakima. Ali neka, tko se zadnji smije...

Gledam one plakate po gradu i skoro me kap nije strefila. Svi kandidati odreda, bez ijedne bore na licu. Gospe ti, imaju bolji ten od mene. Upitnik nad glavom, onda se pali lampica. Svemogući g. Fotošop. Tko bi im onda povjerovao i jednu riječ kad ni svoje lice nisu u stanju predstaviti onakvo kakvo je. S pokojom borom i podočnjacima. Možda bi im onda narod i povjerovao da rade nešto.

Ovako izgleda kao da su se cijeli život samo odmarali i obilazili kozmetičke salone. Pa opet, ako izgledaju umorni, tko će im vjerovati da imaju snage preuzeti jedno od vodećih mjesta u državi? Ah, te medalje s dvije strane... Oni dijele promotivne materijale, hranu, kišobrane, organiziraju rock koncerte, književne susrete, sindikalne piknike i ine događaje. Ajde, bar se nešto događa. Ljudi samo pitaju: je l' besplatno? Je baba. Fala t' srićo, nije meni bitno koje s' ti boje.

Eto, toliko o milijunima kuna koji će se izliti, k'o Dunav kad nabuja, iz državnog proračuna i ostalih dubokih džepova za marketing i skupe televizijske sekunde. Neki su skužili foru pa se kunu svojim mrtvima babama i rođacima da neće potrošiti ni lipe teško zarađenih novaca poreznih obveznika na nepotrebne stvari. Na nama ostaje samo da razlučimo koje su to potrebne, a koje nepotrebne.

Građanska dužnost nalaže da svi građani stariji od 18 godina moraju glasati i svojim glasom poduprijeti jednog kandidata za kojeg misle da bi bio najbolji. (Ili bar za onog za kojeg misle da će nanijeti najmanje štete, op. autorice.) Kako odabrati? Bome ni ja ne znam. Možda metodom slučajnog odabira, možda iz žestokih političkih uvjerenja, možda na osnovu fizičkog izgleda, možda baš onog za kojeg su prognoze najslabije ili se jednostavno prikloniti volji većine pa kad je bal...

Osim ovih standardnih predstavnika najjačih političkih stranaka, kandidirali se i nezavisni kandidati. Neki potpuno politički nepotkovani. Ne znam kako ostatak zemlje doživljava kandidature političkih anonimaca, mene to nadasve zabavlja. Jer gdje bi mi bili bez malo zabave? Ako uzmete u obzir sve te kandidate i njihove političke programe, morate uzeti u obzir i da su ih vjerojatno malo nafrizirali.

Samo nam ostaje nada da su ih tek „malo" poboljšali, tj. da će se, ako se jednom dokopaju vlasti, ipak većinom pridržavati tih zloglasnih predizbornih obećanja. VALJDA. Kako drugačije reagirati? Uvijek nam pune glavu tim parolama o obaveznim izlascima na izbore, vašoj sudbini kao najvažnijoj stvari na svijetu, koju možete promijeniti ako glasate za ovog ili onog.

Kad se sjetim izbora, automatski mi se pred očima pojavi sličica sijedog čovječuljka koji prstom upire u mene, kao da će iskočiti iz ekrana. Ti! Da, baš ti! Izađi! Zaokruži! Budi jedan glas! Srca ti, strah me. Netko mora ispunjavati Ustavom određenu funkciju predsjednika države. Tko? Na vama je da odaberete.

Jao, zvuči kao slogan. Ne mogu si pomoći, ONI su ušli i u moj dnevni boravak. Samo da zaista ne iskoče iz te paštete.