Svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo na zdravstvenu njegu i zaštitu. Bilo da vam je plaća poslodavac, bilo da ste na roditeljskoj grbači ili vam je pak plaća država.

Pošto smo mi narod sklon žalopojkama, nikad nam ništa nije dobro. Pa ni zdravstveni sustav ne valja. Pritom mislim na onaj dio koji se tiče organizacije i pomnog planiranja. Sve kreće onog trena kad vam neki dio tijela počne slati signale koji se obično izražavaju nekim oblikom boli. Jednostavnije? Boli, boli, boli meeeeee.... Eto, u tome je bit.

Krećete od svog liječnika, ako imate sreće to vam je i zadnja stanica. Ako ne, imate sve moje empatije. Obično vas vaš liječnik prvo pošalje vaditi krv. Nekako je uvriježena praksa, prvo krv pa ćemo vidjeti. Kao da je to tako jednostavno. Onda stvarno mrzim bolnice. Iako ste mudro gađali deseti u mjesecu (za neznalice, benkovački pazar!), sva sila vlaja se slila u grad i baš tada odlučila vaditi krv.

Dizanje u šest, ne smiješ ništa jesti, kao po kazni si tamo. Osuđeni na milost i nemilost milozvučnog glasa sestre koja proziva vaše ime i prezime. Pa čekaj red. Što nije samo po sebi upitno, ako imate sve potrebne papire. Ako nemate, jer vam se npr. anesteziolog zaboravio potpisati, udariti pečat ili jednostavno napisati koje vam pretrage trebaju, e onda ste, pardon my french, naj***...

Ah, ta bolnička birokracija... Kao i svaka druga birokracija, ovisi o pečatima, nečitkim potpisima i raznim zabranama. Koje su posebno vidljive po ordinacijama i odjelima. Bolničke i ambulantne čekaonice odaju dojam kao da ste došli na strijeljanje. Ne uvažavamo ovakve i onakve uputnice, potrebno je 27 različitih potpisa ako mislite reći dobar dan doktoru.

Sjednete tamo na one socijalne stolice koje se nisu mijenjale od vladavine cara Josipa. I čekate i čekate, nekad ni sami ne znajući točno što. Ako imate sreće, sestra se danas nije digla na lijevu nogu pa vas neće gledati kao da ste joj ubili rođenu mater ako pokucate ostaviti knjižicu. Kad i ako uđete, doktor vas jedva i pogleda. Samo tipka po tim kompjuteru kao da tamo zaista piše što vam je. Digni pogled čovječe, meni je nešto, a ne kompjuteru.

Oduševljavaju me oni lijepo ispisani A4 papiri polijepljeni po vratima i zidovima čekaonice. Kucati, ne ulaziti, ne na ova, ne na ona vrata, bez uputnice se ne pojavljujte. I tako nadugo i naširoko. Dobro, red se zna. Dobro, nismo ni mi uvijek odgojeni da čekamo svoj red i da ne zabadamo nos tamo gdje nam nije mjesto. NedajBože pa da vam treba bolničko liječenje.

Skidam kapu osoblju koje se trudi najbolje što može, pogotovo onim požrtvovnim medicinskim sestrama. Nema plemenitijeg zanimanja od onog sestrinskog. Ma ni one vam ne mogu puno pomoći kad pogledate godinu otisnutu na onim bolničkim pokrivačima. Ni više ni manje, nego 1959. Molim? Toliko o modernizaciji, kad ni nove deke ne mogu kupiti. Ali i to se preživi. Znam da znate kako to izgleda u nekoj od bolnica diljem mile nam države.

Nije tajna da se na neke preglede čeka po šest mjeseci i duže. U međuvremenu biste mogli, oprostite na izrazu, otegnit papke. Tko bi onda bio kriv? A vi, šta se niste naručili godinu dana prije pa bi došli na vrime? E onda me nije bolilo! Obožavam one izlizane isprike kojima se ljudi služe kad se pokušavaju progurati preko reda. Samo da nešto pitam. Meni samo sestra treba. Samo uputnica, samo ovo, samo ono. Ma znate, ja vam moram na trajekt, bus, helikopter, podmornicu. Ha, ha, znam te ptico kad si jaje bila...

Ili kad sestra izađe, mahne nekoj svojoj tetki, strini ili babi. Ova ulazi, iako joj na facu čitate neugodu. Ajde, kao da se vi nikad niste vodili po tetki i stričevima... I tako čekate red po čekaonicama, čekate i čekate. A tamo se svega možete naslušati i nagledati. Osobno su mi najdraži starci koji prevale sedamdesetu. Boli ovo - ono, ne da mi se još umirati, jadna ja, Bože ima li te? I ja se pitam. Ali ne za istu stvar. Kaže jedna medicinska sestra: u ovoj ordinaciji: zabranjeno kukanje! Evala ti! Vi ste bar nešto proživili, što bi mladi bolesni ljudi trebali reći?

I tako se bar malo nasmijete svojoj sumornoj stvarnosti, bolničkim pravilima i sivim čekaonicama gdje pokupite više bakterija nego da ste stali doma i pili čaja, meda i limuna... Još od kada je krenula ova fama o svinjskoj gripi.

Ne znate šta bi mislili. Jedni govore; gotovo je, potaracat će nas. Druge govore; sve je to trik farmaceutske industrije, nema straha. Ma i nije mi baš svejedno, zarazni odjeli se polako pune, bakterijice putuju zrakom.

Ljudi se uplašili, telefoni zvone, bolnice popunjavaju krevete. I ovako smo malobrojni, još nam samo fali neka tamo boleština da nas uništi malo po malo. Ma neće valjda, mi ljudi smo žilava bića. Ali kako je rekla sestra: zabranjeno kukanje!