Kritizirati nekoga ili nešto znači pronalaziti loše strane. Tako ljudi percipiraju kritiku. Međutim, kritika ne mora biti loša stvar. Osim ako nije zlonamjerna. Kritika može biti dobronamjerna, upućena u nadi ispravljanja pogrešnog. Ma da. Ljudi na to samo odmahuju glavom.

Kad kažete tu riječ, automatski pomislite na sve one ružne riječi kojima vas je netko pogodio? I ja. Pogotovo ako je nešto vaših ruku ili mozga djelo, pokupile sve packe i podsmijehe ovog svijeta. Uzmite, na primjer, ovaj tekst. Ili one prijašnje. Ili sve one koji su ikad izašli bilo gdje, na stranicama žurnala ili plivali među pikselima ekrana.

Jednom kad se vaše riječi prestanu motati labirintima vaših misli i postanu slova na papiru, izlažete se kritici. Ako skupite dovoljno lude hrabrosti pa odlučite te papire i bilježnice, godinama gomilane po škabelinima i wordovim dokumentima, pokazati bijelom svijetu i još iza njih stavite svoje ime i prezime, čestitam. Službeno ste otišli na kvasinu i izložili se kritici na najgoliji mogući način.

Izložiti se očima i spremnim noževima javnosti nije nimalo lako. Radite posao koji od vas zahtjeva prolaz/pad oštrog suda javnosti? Moja sućut. Ljudi imaju tu naviku neprestanog kritiziranja. Što god da je u pitanju. Kritizirati tuđi rad, a o njemu ne znati ništa, ravno je tome da Dali kritizira molekularnu kemiju. S dužnim poštovanjem gospodinu Daliju ako se razumio u kemiju.

Nemojte me shvatiti pogrešno, svi to rade. Ponekad. Ali nije ni kritiziranima lako, stavite se u njihovu kožu. Pogotovo ako se bavite nekakvim poslom koji zahtijeva umjetničko izražavanje bilo koje vrste. Tu vas dočekaju na nož. Dežurni dušebrižnici neka' se ne nađu uvrijeđeni. I ja kritiziram sada, to mislite? Tješim se da nije zlobna, nije zlonamjerna, pa može proći. Svi mi griješimo. To je činjenica.

Nema te osobe koja do sad prije ili kasnije nije doživjela kritiku, iako nitko od nas to nikad ne želi čuti, a često niti kritizirati nekog drugog. Da se ne bi zamjerili nekome. Ima takvih ljudi, oni su sušta suprotnost onim kritizirajućim likovima. Umjetnici su posebno podložni kritikama. Meni ta predstava uopće nije nešto (iako je dobila brojne nagrade, kako kazališne struke, tako i publike). Ali ne. Nama ništa ne valja.

Ponekad mi se čini da posjedujemo nekakav bolesni oblik sadomazohizma koji uključuje samosažalijevanje. Ništa ne valja jer ništa ne valja, ali bolje da je tako jer da je nešto dobro ne bi se s čim imali baviti i laprdati na kavama. Što naravno uključuje onu poznatu o zelenijoj travi bilo gdje osim kod nas.

A kod nas zelenila i žutila koliko vam srce poželi. Naša Kalelarga je kao da ste došli pred ocjenjivački žiri. Tko je došao, prošetao psa/dečka/curu/svekrvu, kako se tko obukao. Ajde, kao da nikad niste sjedili u nekom kafiću i skenirali prolaznike. Vidi ove, je l' ima ona doma ogledalo? Jesam ti ja rekla da ima novu curu??? Ovaj je pustio korijenje na toj stolici... I tako dalje i tako bliže.

Kad prođete Kalelargom? Onda je to druga priča. Uvijek imate osjećaj da netko bulji u vas. Jer bulji. Jer smo ljudi, vjerovali ili ne, od krvi i mesa. Zato, vaše kritike, dragi čitatelji eZadra, primam s guštom.

Ne, nije ni meni zvučalo iskreno. Često pomislim, šta je ovo meni tribalo? Osjetljiva sam na kritike i što sad? Pa i ja sam samo ljudsko biće. Kažu... Ali, dajem vašoj mašti na volju. Komentari se primaju ispod teksta. Znam da ćete naći zamjerki. Samokritika je vrlina.