Što je diskriminacija? Nejednako postupanje prema jednakima ili jednako postupanje prema nejednakima.

U Republici Hrvatskoj u tijeku je kampanja za podizanje javne svijesti o suzbijanju diskriminacije u projektu koji provode domaća tijela i Europska komisija. Ankete koje su prethodile kampanji ukazale su na činjenicu da većina hrvatskih građana ne zna kako bi precizirala diskriminaciju, koji su njeni pojavni oblici i kako se od nje zaštititi?

Što je diskriminacija? Nejednako postupanje prema jednakima ili jednako postupanje prema nejednakima. Diskriminacija se pojavljuje kao rezultat pravljenja razlika koje nemaju razumnog opravdanja i najčešće su posljedica pogrešnih uvjerenja koje smo stekli odrastanjem. Zabranom diskriminacije želi se postići jednakost, ravnopravnost. Još je Aristotel govorio: jednako postupanje u jednakim slučajevima, a različito u različitim, jer za suprotno ponašanje mora postojati objektivan razlog.

Kako postići jednakost u društvu u kojem bi se svi njegovi članovi osjećali jednakovrijednima i ravnopravnima?
Prvi korak na tome putu je pravni poredak koji svojim  antidiskriminacijskim zakonima ne odobrava diskriminaciju i promiče jednake šanse i jednak treman.
Drugi korak je pravosuđe koje omogućuje brzu i učinkovitu pravnu zaštitu svim osobama koje se smatraju oštećenima zbog neprimjenjivanja načela jednakog tretmana.
Treći korak je kontinuitet u podizanju javne svijesti i mijenjanju stavova.

EU u svim svojim dokumentima promovira vrijednosti društva koje počivaju na nediskriminaciji odnosno jednakosti. Još Osnivački ugovori iz Rima (1957.) sadrže odredbu koja zastupa jednakost žena i muškaraca, te povijesnu odredbu o jednakosti plaća, a zahvaljujući Ugovoru iz Amsterdama (1997.) Vijeće EU samostalno ili na prijedlog Komisije, a nakon konzultacija s Europarlamentom može poduzeti odgovarajuće mjere kako bi suzbilo diskriminaciju na temelju: spola, rasnog/etničkog porijekla, religije/vjerovanja, invaliditeta/poteškoća, dobi, seksualne orijentacije.

Tijekom godina zabrana diskriminacije jačana je odlukama Europskog suda pravde (ESP) koje su izvor prava i u zemljama članicama. Upravo je dugogodišnja praksa ESP razvila pojam direktne i indirektne diskriminacije, te promjene tereta dokazivanja vezanog uz diskriminaciju. Naime, od direktne puno su češći slučajevi indirektne diskriminacije gdje se pod prividom neutralnosti odriče mogućnost ili privilegira određena osoba/e. Promjenom tereta dokazivanja koja više nije na oštećenom nego počinitelju, koji mora dokazati da se nije ponašao diskriminatorno, zabrani diskriminacije dan je puno širi učinak.

Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije usvaja europske standarde promicanja jednakosti i diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe ili osobe povezane s njom rodbinskim vezama na osnovi: rase/etničke pripadnosti/boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog/socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog/obiteljskog statusa, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Tijela za zaštitu: Pučki pravobranitelj, Pravobraniteljica za ravnopravnost splova, Vladin Ured za ravnopravnost spolova, regionalna i područna tijela, sudovi.