U doba Starog Rima postojao je bog Janus, božanstvo vremena, svakog početka i kraja, kojeg se prikazivalo s dva lica (mladenačkim i staračkim) okrenutim na različite strane. Jedno lice, prema tumačenjima, gledalo je što je iza, a drugo što je ispred - u prostoru i vremenu.

U novija vremena, svojedobno ga se simbolično predstavljalo kao božanstvo politike, tim više jer su drevna tumačenja govorila kako Janus „razmišlja o prošlim događajima, ali se i raduje novim", te upozorava svojim izgledom na dvoličnosti i dvostruka mjerila.   

Nije li simbolika i tumačenje jednog - čak i relativno manje poznatog božanstva -  podoban opis za ono što danas čine, predstavljaju i simboliziraju mediji, ne samo politika?

„Promoviranje" Janusa za svojevrsno „božanstvo medija" ipak nije u cilju pukog kritiziranja medija ili, ne daj (starorimski) Bože, uklapanja u opće osude medija i novinarstva. Bičevanje umornog konja nije zadaća ove kolumne, već prije opaska na ono što dio medija i novinara (prije svega namjerno) besramno čine javnosti, ali i onog što oni (svjesno i nesvjesno) čine - sami sebi.

Krenemo li nešto dalje od mitologije (medija) - koja pokazuje kako su drevni narodi često slikovitije od nas prikazivali bit stvari i stvarnosti - dolazimo do dvoličnosti, medijskog licemjerja koje uglavnom proizlazi iz pozicije u koju su mediji „ubačeni", ali i u kojoj oni vrlo često plivajui poput riba u vodi... Ne vole prozivanja, ali vrlo često žive samo od prozivanja, no i često rade selektivno, ovisno o interesima vlasnika ili lobija.

Stoga sada mediji progovaraju o agoniji Peveca, uglavnom prikazujući radnike kako iščekuju Godota, vlasnika-koji-doći-neće, ispred tvorničkih ulaza u kojima su donedavno teško ali časno zarađivali za svoj kruh.

Odmah poslije tog priloga, slijedi drugi, nešto pompoznije najavljen, o „ekonomskoj propasti" dalekog Dubai-ja koji duguje čak 60 milijardi dolara. Da bi nam prikazali „dužničko ropstvo superbogatih", pa i kako „ni u svijetu nije lako"( inače naš ukupni dug od 42 milijarde eura sve manje spominjemo i nekako usput.) Zaboravljajući pritom činjenicu kako je prebogati Dubai samo zatražio „šestomjesečnu odgodu plaćanja dugova". Ne bojim se za Dubai, ali se pitam zašto nema šireg razgovora s vlasnicima Peveca, barem kao potraga za rješenjem nezavidne i neizbježne radničke sudbine.

No, slika je to kako mediji od oglašivača jedne „(sve)moćne i vječne tvrtke" preko noći postaju „sramežljivi mrtvozornici"? Gdje su nestale one nekadašnje reportaže o radnicima drugih tvrtki ili barem dijelu njihovih problema, jesu li doista pokopane pod stijegom veličanja (grabežljivog) poduzetništva, divljeg kapitalizma „s ljudskim licem" , kako su sami sebi tepali tajkuni još od početka vremena, od prvih pr(ij)etvorbi kapitala i morala? Gdje su sada kritički intonirani razgovori s tim dragim tajkunima, izraslim u domovinskoj borbi za (vlastito) bolje sutra?

 Valja odmah naglasiti - ovo nema nikakve veze sa socijaldemokratskim ili, ne daj opet starorimski bože, nekakvim socijalističkim pristupom, jer bi zapali u iste greške u koje zapada i dio medija. Riječ je o upozorenju s profesionalnog aspekta, onog koji i radnike - i poslodavce - vidi kao dijelove javnosti koji imaju jednako pravo biti sudionicima (ne)krojenja činjenica i traženja točnosti i istinitosti u izvještavanju, imaju pravo suprostraviti se „proizvodnji stvarnosti" kao jednom od sedam smrtnih grijeha novinarstva. Je li i kako koriste to pravo, druga je priča...

Čemu služi rečenica koja u prvom dijelu govori o „blagom padu Crobexa" (premda on pada već duže vrijeme), dok su „azijske i istočne burze u panici"?! Valjda paničare jer zemlje tih regija bilježe veće stope rasta bruto-društvenog proizvoda. Mi smo u padu dobrih 6,5 posto, ali zato će iduće godine (u budućnosti, vremenskoj zoni-utočištu svih političara, majci svih utočišta) porast biti 0,5 posto.

A obični ljudi, dugoročni članovi „zbunjenog stada", neće odmah shvatiti kako to znači tek obećani mogući „dolazak" na šest posto pada. I tako još 12 mjeseci. U pravoj stvarnosti računa se i prošlo vrijeme, za razliku od medijske stvarnosti koja površno nameće uglavnom sadašnjost kao mjerilo. Možda, prema Zen-majstorima, ovdje i sada jedino i postoji, ali u medijskom i društvenom životu itekako postoje prošle greške i buduća isprazna obećanja.

Navikle, na mnoštvo uglavnom nevažnih činjenica, zanimaju li  nas vijesti poput „Victoria Beckham pokazala bijele premršave ruke u londonskoj zračoj luci", ili vijest da je „učenik u jednoj slavonskoj osnovnoj školi donio živu kokoš i pustio na hodnik"?. U globalizaciji (licemjernih) medija te su dvije vijesti jednakovrijedne, potvrđuju kako smo u toplom i blaženom naručju velikog svijeta.

I obje se odmah mogu vidjeti na www........ com ili www......hr. Mnogo teže je vidjeti istinske probleme, moguća pravednija rješenja, osim ako se ne radi o „Trenutku istine" ili raznim virtualnim svjetovima koji od nas prave medijske voajere i egzibicioniste. Najteže je biti - normalan.

Ali, uostalom, tko bi danas u vremenima novog Janusa, volio biti normalan?