Nekako uvijek u ovo doba godine, ne znam je l' to ima veze s dužim noćima za razmišljanje, počinjemo duboko preispitivati svoj život i dosadašnje odluke. Kao da prosinac probudi ono najgore u nama i mi podivljamo u potrazi za nečim što bi nas promijenilo na bolje.

Kao da je ovo do sada bila samo generalna proba, a sada počinjemo živjeti zapravo. Koja komedija. Kad malo razmislite, mi ljudi smo potpuno komična bića. Zaista, ovisni smo o datumima. Ovisni smo o normama, gubimo se u okvirima, robujemo jedni drugima i sami sebi. Gdje i kada rezati? Obično ljudi krenu ovako: Moj je život dosadan, ja sam koma. Previše pušim. Ne jedem dovoljno. Jedem previše. Živim sa starcima. Treba mi netko novi u životu...

Tadadadaada! Stiže Nova godina! Kao Spasitelj s velikim S nasred prsa, stiže taj famozni prvi siječnja i donosi još jednu godinu na čijem ćemo početku pobjedonosno objaviti rat dosadašnjem životu i spremno se prešaltati u novom smjeru. Zašto, zašto, zašto? Zašto taj prvi siječnja uzimamo za prijelomni datum kad mijenjamo život? 

Kao da je bitno koji je datum, dan, godina. Po tome bi svaki prvi siječnja, svake nove godine na dolasku, mogli donositi navodno dobre novogodišnje odluke i onda se jedno pet dana pridržavati toga. Nakon petog dana shvatimo da je sve uzalud, zapalimo cigaretu, pojedemo masni sendvič i pošaljemo novogodišnje odluke k vragu.

Zapitajte se malo. Što je trulo u nama kad taj jedan jedini datum uzimamo za prekretnicu? Nešto je. Predblagdansko i blagdansko vrijeme nekako iz ljudi izvlači ili ono najbolje ili ono najgore. Nema sredine. Ne čini li vam se tako? Blagdane ili volite ili ne volite. Jeste li jedan od onih koji na samu pomisao Božića već u mislima prave kolače i kite bor? Jedan od onih što na majicama nose sobove (ajmo biti iskreni, kad su Hrvati u životu vidili soba?!) i Djediće Mraziće.

Jedni od onih što na Staru godinu obavezno nose crveno donje rublje.  Ili ste jedan od grinčastih skeptika koji na pomisao Božića samo računaju koliko će i gdje potrošiti? Jedan od sljedbenika mrzim-sve-Štrumfa. Jedan od potpuno indiferentnih vječitih mrzitelja svega što drugi, kažu normalan, svit voli. Gdje ste se našli? Ajde da i  ja budem u trendu. Katolički blagdani poput Božića pretvorili su se u šoping groznicu.

Šoping manija zahvatila je i našu zemlju. I mi smo se pretvorili u manijake koji hodočaste po šoping oazama i tamo liječe komplekse potrošačkog društva. Jeste zadovoljni? Međutim, ona mala, ali snažna riječ, recesija, uvukla nam se pod kožu. Kaže jedan podatak da će Hrvati ove godine potrošiti milijardu kuna manje nego prošle. Milijardu!!! Što, samo meni to zvuči enormno puno i isto toliko bespotrebno? Koliko onda potrošimo inače?

Spominje se nekih deset milijardi i nešto sitno milijuna kuna. Majko mila, kao da nam novci na grani rastu. Eto, potrošačko ludilo obrađeno. Što još ostaje? Ha, uređenje Grada. Bili vi ovakvi ili onakvi, priznajte da vam malo zatitra srce kad vidite okićen grad, pogotovo noću kad sve lijepo zasvijetli. (Na stranu ono potpuno logično razmišljanje koliki će doći račun za struju?!)

Imate gušta napraviti đir po osvijetljenoj Kalelargi, škicati izloge skupih dućana i onako polusmrznuti, s crnim prstima od čišćenja pečenih kestena,  pobjeći glavom bez obzira u toplinu svoga doma. Samo, malo mi to uređenje šteka. Pahuljice super, zvijezde još razumijem, ali dupini i morski konjici? Helou? Netko je ovdje lud ako to spada u blagdansko okruženje. Dobro, moguće da sam ja. Kako izgleda pravo blagdansko okružje? A ne znam, valjda kakvim si ga sami stvorite. Moja novogodišnja odluka? Nemam pojma, iskreno. Vaša? Ostavljam vam prostora koliko vam srce poželi.

P.S. U novogodišnje odluke ne spadaju želje u obliku pisma Djedu Mrazu.