Ujutro se vodom ispire Istočni grijeh, a navečer gemištom suha grla

Sigurno ste barem jednom bili gost na krštenju i svemu ostalom što ide uz to. Naglasak je baš na tom svemu ostalom jer sam obred, iako najvažniji, zapravo igra sporednu ulogu u cijelom događaju.

Kao što to obično biva, pred crkvom se pojavi otprilike upola manji broj ljudi nego što ih bude na pečenom, a još manje ih bude na misi od početka.

Obred je sam po sebi isti već stoljećima, nema se o njemu što reći, ali jedna stvar me ipak kopka.

Naime, roditelji i kumovi se u ime djeteta odriču Sotone i njegovih opačina, odnosno zla uopće, ali što ako mali/mala kad odraste baš zajuni biti sotonist ili neka derivacija?

Onda je to račun bez krčmara, što su u nekim kršćanskim vjerama riješili tako što se ljudi krste kad odrastu i odluče da im sotonizam nije zanimljiv.

Crkveni dio obreda završi kad svećenik vodom izvrši krštenje, a krštenik se rasplače. Kad pogledaš, jako malo djece ne plače kad ih se krsti, što je ako se stavite u njihovu situaciju sasvim razumljivo.

Zamislite sebe u situaciji u kojoj ste okruženi hrpom ogromnih ljudi od koji neki već lagano bazde po graševini, a neki tip u bijelom vas pokušava utopiti.

Nakon obreda krštenik, roditelji, kumovi, rodbina i prijatelji se sele u gostionu ili gdje je već fešta. Prije nego delegacija iz crkve uopće dođe na mjesto događaja tamo je već onaj dio pozvanih koji je nedostajao na samom krštenju.

Okružen darovima, zbunjeni slavljenik sjedi u kolicima ne znajući koji se vrag to događa oko njega dok mu se nacereni uzvanici unose u lice, jednim okom pogledavajući pršut i sir po stolovima.

Kako odmiče krštenje, odnosno fešta, tako sam slavljenik sve više gubi na značaju u korist gitarista i konobara. Tek parovi bez djece i samci raznježeni što gemištom, što stvarno, povremeno pogledavaju put kolica misleći "A viiidi ga, moram si jedno nabaviti".

Prvih nekoliko sati sve je još decentno, no kako dolazi vino, a odlaze trezveniji uzvanici smijeh postaje sve glasniji a lica sve prokrvljenija. U trenu kad glavni slavljenik odlazi spavati, što malo veseljaka uopće i primijeti, fešta ulazi u zadnji stadij. Obično je majka ta koja odlazi s djetetom, što je u jednu ruku nepošteno budući da ona i inače ima najviše posla oko njega, dok otac već lagano poskakuje uz "malu kuću od soli na obaliii".

Kad na stol dođe slatko, pjesma se već ori na sav glas. Kum, koji se taj isti dan u crkvi zaklinjao kako će biti uzor i moralna vertikala svom kumčetu, u ovom stadiju najčešće zaboravi što je to trabunjao ujutro. Veseliji primjerci već nakon torte piju gemišt iz kumine štikle dirigirajući krštenom svijećom što im je povjerena na čuvanje.

Da u tom stadiju neki namjernik uđe u prostoriju vjerojatno ne bi znao razlučiti što se to slavi, krštenje ili momačka večer.

Na zadnjem krštenju na kojem sam bio netko je donio automatsku pušku što je izazvalo oduševljenje svih prisutnih, naravno osim vlasnika gostionice. Na svu sreću, sve je dobro prošlo jer je sam vlasnik puške ujutro prije fešte povadio metke i dao ih ženi predviđajući svoje raspoloženje navečer.

Sad bi već bio nepristojno pisati o tijeku derneka, pa ćemo preskočiti na zadnji čin krštenja: odlazak oca, kuma i ekipe kući i ponovno ukazanje slavljenika. Zaboravljeno od uzvanika, dijete ipak dobije svoj trenutak osvete jer obično ono prvo u kući otvara oči, a bo'me i glasnice.