Kažu da na mladima svijet ostaje. Kad tri dečka od nekih dvadesetak godina na smrt zatuku svog vršnjaka, pitam se kakva nam je mladost? Nije onakva na kojoj bi trebao ostati svijet. Nešto je zaista pošlo krivo.

Gdje? Sigurno nije u redu za sendvič u tri sata ujutro u središtu grada. Jer nema opravdanja za tučnjavu usmjerenu na mladića, koji se pokušao braniti. Ali nije uspio. Umro je ugušivši se u vlastitoj krvi uslijed ozljeda nanesenih od trojice mladića. I nije jedini. Jer je takav oblik nasilja u porastu. Pitam se što je tim mladićima bilo u glavi, što im se motalo po mislima kad su onako krvoločno nasrnuli na mladiće koji im nisu mogli, znali ili htjeli uzvratili istom mjerom.

Jesu li ih ubili s namjerom? Jesu li do sada pokazivali nasilničko ili delikventno ponašanje? Može li se to povezati s maloljetničkom delikvencijom? Pojam delikvencije obuhvaća teže oblike asocijalnog i kriminalnog ponašanja, s izuzetkom ubojstva, kao što su krađa, pljačka, prestupništvo. Pojam kriminalitet obično se upotrebljava kad je riječ o odraslima, a delikvencija kad je riječ o maloljetnim počiniteljima kaznenih djela. Eto, tako kaže struka.

Delikvencija i devijantno ponašanje postaju veliki, ne samo kriminološki ili pravni problem, nego i ozbiljan socijalni, obiteljski i općedruštveni problem. Kako dolazi do toga? Pada mi na pamet kako je društvo propustilo reagirati na pozive upomoć mladih ljudi. Pada mi na pamet riječ obitelj, odgoj, preodgoj. Posve logično je pomisliti da je netko negdje zaista pogriješio i da je mnogo mladih ljudi zastranilo, a moglo je biti drugačije.

Gdje se povlači crta koja razlučuje dobru i lošu djecu koje će jednog dana postati delikventi, a poslije i kriminalci. Muči me to. Uvijek je nekako najlakše okriviti nekog drugog. Roditelji krive institucije, one krive roditelje, svi krivimo društvo, a djeca se međusobno mlate na smrt. Zbog čega? Nikad mi neće biti jasno. Danas je popularno biti pripadnik neke supkulturalne skupine. Neću ulaziti u rasprave tko kojoj pripada i zašto se međusobno ne vole. Jer je to uzaludna rasprava. Kao i ona o krivici.

Jer koga okriviti? Možda roditelje zbog nedostatka dobrog i zdravog odgoja. Možda vršnjake zbog lošeg utjecaja. Možda društvo zbog indiferentnosti. Možda sporo pravosuđe, traljave organe reda, državu. Kad mladić od nepunih sedamnaest godina leži pretučen zbog tri kune u džepu, pojam krivica za njegovu obitelj nema nikakvo značenje. Gledam te naslove po novinama i ljudske sudbine, suosjećam s obiteljima. I kako sada reći majci da joj je dijete umrlo? Da su joj dijete ubili, nasmrt izboli zbog prijekog pogleda, par kuna ili mobitela.

Pa opet, tko će reći majci da joj je dijete ubilo nekog? Ne, to nije moguće, ne moje dijete. Ipak, događa se. Ne nekom drugom, to se više ne događa samo u filmovima. Osvrnite se malo oko sebe. Ubojstva, razbojstva, pljačke. Užas nad užasima, niti jedna lijepa vijest. Čovjek se zapita u kakvom mi to svijetu živimo?! Nekako se nadajući da nije sve tako crno, shvatim da ako nije crno, a nije niti bijelo, sigurno je sve sivo...

Zahvatilo nas je nekakvo sivilo u koje mi je tako teško povjerovati. Zakoni su ionako lijepi na papiru, praksa i nije tako ružičasta. Može li se nešto učiniti? Po prirodi sam klasa optimist, pa mislim da može. Neću dopustiti da svaki dan strahujem hoće li mi se nešto loše dogoditi čim ujutro napustim kućni prag. Gdje početi? Od sebe valjda. Ne okretati glavu na drugu stranu praveći se da nas se to ne tiče jer će se sutra ticati vas.

Uključiti se u odgoj mladeži, koju ne odgajaju samo roditelji, nego i ulica i društvo. Ne padati pod utjecaj okoline koja diktira neke trendove i bespotrebne probleme. Početi brinuti kako o svom tako i o tuđem životu, bez zadrške i oprosta neoprostivih stvari. Mislite li da je zatvorska kazna jedino moguće rješenje? Ona je takva kakva je određena zakonom. Kazna je jedna stvar. Ljudi su skloni rečenicama poput: Ja b' njega dobro namlatija, pa b' on men' tako platija za sve što je učinija jadnon ditetu.

Uzrok? Malo ljudi se zapita što je uzrokovalo ovakvo ponašanje i u kojem grmu zaista leži zec. U kojem grmu se djeca pretvaraju u ubojice? Toliko pitanja, tako malo smislenih odgovora. Tako malo vremena za analiziranje štete koja je već počinjena. Okrenimo se budućnosti i zapitajmo se što mi možemo napraviti za društvo, ako ono već ne radi dovoljno za nas.

Pokrenimo se i ne okrećimo glavu na drugu stranu kad se događaju loše stvari. Kad se događaju tragedije poput ovih, gdje se uništavaju mladi životi. I to ne samo jedan. Jer ako se mi ne brinemo za našu mladost, tko će?

Za kraj ću citirati majku mladića ubijenog u obračunu koja kaže: „Da ne vjerujem u promjene, ne bi živjela u ovoj zemlji." Vjerujem u njene riječi. Jer vjera u bolje sutra je jedino što nam preostaje...