Pitanje poreza, pljačke, nasilja, licemjerja...mediji vam plasiraju poput priče o gladi

Dvije kviz-konstatacije - da bi se riješili problemi gladi u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju, putem podrške poljoprivredi, trebalo bi 40 milijardi dolara godišnje. Da bi se riješio problem prekomjerne uhranjenosti u razvijenim zemljama kroz programe mršavljenja izdvaja se 40 milijardi dolara godišnje.

Jedno kviz-pitanje - koliko vam je trebalo da s prve konstatacije „skočite" na drugu, medijski zanimljiviju? Jer, problem gladi u svijetu malo je neugodan, nezanimljiv, gotovo dosadan. Ali, zato su pretilost i anoreksija puno zanimljiviji, medijski privlačniji, a poslije toga o tome možete mnogo duže pričati nego o tamo nekakvoj gladnoj djeci.

Ako se ipak zapitamo zašto nam mediji serviraju „tamo nekakve" sadržaje, obično pomislimo i kako se zapravo ništa ne može učiniti. Postoji nekoliko vrsti razmišljanja homo vulgarisa (običnog smrtnika). Jedno je više „religiozne" prirode - mediji su svemoćni i naše je da ih poštujemo i ne ljutimo, jer prije ili kasnije sudbina će pisati ili složiti emisiju i o nama. Ne spominji ime medijskog vlasnika uzalud i nemaj drugi kanal osim mojeg.

Drugo je više praktično - ne želim pričati o sadržajima u medijima. Osim kada me moj šef ili moja ljubavnica pita za Simonu, Severinu, Ronalda ili Keruma.

Treće je nihilističko - nemam ja što s tim medijima, ne čitam ih i ne gledam, imam svoj kafić i u njemu raspravljam o svim nogometnim utakmicama, sponzorušama i/ili dobitku na lotu.

Četvrto je nekako „lelujavo" - prokleti mediji, samo lažu, ali ipak je Kolarica lijepo izgledala u „Plesu sa zvijezdama"...

Peto je nadmoćno i superiorno - što tko ima pričati o medijima - valjda se zna da je novina ili TV u kojem ja radim najbolji...I tako dalje...

Dijelom je i logično što o novcu za gladne rijetko počnete dublje razmišljati. Gladni su uvijek daleko, uvijek možete promijeniti kanal ili stranicu u novinama, a problemi anoreksije ili pretilosti su ipak bolji za svaki od pet gore navedenih slučajeva. Čak i kada bi vam netko rekao kako, samo u Hrvatskoj, broj slučajeva anoreksije ne prelazi par desetaka. Gladnih, siromašnih i blizu gladnima, ipak je više, no taj vas broj - i dok čitate ove retke - ionako više ne zanima. Anoreksija zvuči nekako moderno, američki. Glad je zastarjela, previše afrička, azijska, južnoamerička...

Slika gladnog djeteta u novinama vam je nekako odurna, odbojna. Sliku anorektične tinejdžerice, koja to postaje velikim dijelom zbog medija i atmosfere koju stvaraju uglavnom mediji, pogledate ćete ipak. U najgorem (ili najboljem?) slučaju da u razgovoru to možete komentirati, biti zadovoljni što to nije (još) vaše dijete.

Rijetko se tko sjeća kako su i slike ovisnika, narkomana i pijanica svojedobno izazivale slične reakcije. Ali, čovjek se na to navikne, to lagano postane normalno, čak i poželjno, a uostalom, neke počnete viđati i u Dnevniku, pa valjda nešto vrijede.

Jedino se, priznajte, niste navikli na slike gladnih i gladne djece. Dijelom jer su istinski potresne a i zbog toga što ih mediji i lukavo izbjegavaju. Dobro, ponekad vam prikažu fotografije ili reportaže s nekih tamo ratnih bojišta pa vidite kako tamo neki vojnici daju tamo nekoj djeci čokoladu i oni ih rado pojedu. Vojnik je uvijek „dobri okupator", a gladno-radoznala djeca su uvijek"domaća".

I kada bi vam netko rekao da je 2009. premašen broj od milijardu gladnih na planetu, to će izazvati puno manje reakcije, nego činjenica da je premašen broj od milijardu korisnika Interneta. U prvom slučaju ne volite nekakav sram ili odbojnost teme, u drugom volite osjećaj kako ste na planetu i društvu koji se razvijaju.

Naravno, i ne pomislite nakon svega kako vam i to netko pažljivo plasira.

Jer, to vam miriše na urotu, a vi ste pametni i snalažljivi i ne bi pali ni na kakvu urotu osim one u kojoj bi rado sudjelovali.

I zato je najbolje imati osjećaj da ste nemoćni, ne pred gladi, nego pred medijima. Premda je problem gladi puno teže rješavati, nego probleme medija.

Zašto? Primjerice - i u ove blagdanske dane radije ćete nekom darivati novac, preko telefona (gle, i to je medij) u one dobrotvorne svrhe koje će vam predložiti mediji, nego da se zapitate gdje idu inače ti moji novci koje dajem za poreze ili proračun?

Jednostavna računica pokazuje kako su novci potrošeni mimo proračuna, za tajkunske ili „više interese", opljačkani i vama ukradeni, daleko veći iznos nego ukupan broj novca darovanog radi humanitarnih ciljeva. Ali humanitarne teme puno je bolje medijski iskoristiti, u igri je puno poznatih i slavnih, od glumaca do političara, a i vi se (neko vrijeme) osjećate kao jedan od njih. Pitati gdje se i kako troši porezni novac, e to nije za vas. Ionako uvijek postoji jedna od pet već navedenih vrsta razmišljanja i opravdanja.

Pitanje poreza, pljačke, nasilja, licemjerja...mediji vam plasiraju poput priče o gladi. Vas se zapravo ne tiče, zanimljivo je pogledati „one druge" a onda pažnju ionako prenesete na nešto novo...