- Tata, mama, večeras je kod Stipe tulum, naći će se društvo od nas 20-ak, sve dobri dečki i cure...mogu li večeras ostati do ponoći? - bilo je pitanje koje sam kao petnaestogodišnjak uputio svojima nadajući se u pozitivan ishod i potvrdan odgovor.

- Sine, u 23:00 si kući, ni minutu kasnije - zaprepastio me odgovor prepun nerazumijevanja, jer ipak, pa i oni su bili mladi, zašto me mrze toliko da mi ni u toj situaciji ne žele barem malo izići u susret?!

- Ali tata, pa tulum tada tek zapravo i počne, pa sada je već prošlo 19... - uvredljivo ću.

- Ovog trenutka si izgubio 15 minuta, povratak je u 22:45 - slavodobitno će otac.

Bio sam tako razočaran, ponižen i jadan... Ne, nisam shvaćao zbog čega mi to rade, bio sam toliko ljut što mi nisu izišli u susret da sam skoro zaplakao.

Ipak, pojavio sam se kući u naznačeno vrijeme, jer sam znao da mi prijeti kazna ako zakasnim i uradim po svome, a to si nisam mogao priuštiti...

Počeo sam se lickati, uređivati, stavljati gel na kosu, paziti da mi svaka vlas stoji na svome mjestu, bila je tu i cura koja mi se sviđala...ne, kaznu si nisam mogao priuštiti...to nikako!

Samo, tada mi ništa nije bilo jasno,to nerazumijevanje me ubijalo u pojam.

A danas...danas mi je jasna svaka riječ, svaka zabrana, svako "treniranje" strogoće od strane oca i majke, danas shvaćam da sam na taj način sazrijevao i postajao čvršći, otporniji i jači...

Ali, prije svega, vjerujem kako sam na pravom putu, a za tako nešto su zaslužni moji roditelji prije svega, kojima sam danas zahvalan više nego ikome.

Zbog čega ovo pišem?

Pa dame i gospodo, kada ste zadnji put bili u nekom našem noćnom klubu ili diskoteci??

Ja odem s vremena na vrijeme i uvijek me iznova šokira prizor koji tamo viđam u 3 sata ujutro!!

Zar je moguće da niste doživjeli trenutak kada u 3 sata ujutro ugledate djevojčicu od nekih 13, 14 godina kako zanosno njiše bokovima, izazovno odjevena i ukrašena šljokicama na mjestu gdje će jednoga dana nešto narasti?

Recite mi da niste primijetili kako je u vidno alkoholiziranom stanju, spremna svakog trenutka učiniti nešto o čemu ovdje sada ipak ne bih...

I onda, šok za kraj...oko 4 sata ugledate automobil u kojem sjede "brižni" otac ili majka i dolaze po svoje dijete, spremni da ju odnesu kući u krevet usput joj donijevši posudu pored kreveta za slučaj "elementarne" nepogode...

Da, u pravu ste, ima i gorih, postoje i oni koji niti ne dođu po dijete, pa već kad se moglo napiti i napraviti budalu od sebe, neka se snađe i za dolazak kući.

Jadno...da jadnije ne može biti...

Tko je kriv? Dijete? Po meni, apsolutno NE...

Država? Ne bih ni nju krivio...

Roditelji? Apsolutno...

Sreo sam jednu majku koja mi je rekla kako dopušta da njen sin izlazi, jer su, zamislite, njoj njeni starci stalno zabranjivali izlaske i ona o tome dugo ništa nije znala.

Pa nije li i bit svega, da sve dođe u svoje vrijeme? U redu, dijete će se naljutiti na vas, ali proći će ga, brže nego što ste i očekivali...
Jer, vjerujte, dijete će se jednako dobro zabaviti i do 23 sata, ma koliko mu to tada izgledalo nemoguće!

Ali, s druge strane, puštajući svoje 13-ogodišnje dijete do 4 sata ujutro vani bez ikakva nadzora činite mu medvjeđu uslugu.
Što je iduće, sigurno vam roditelji nisu dozvolili da gledate porno filmove sa vaših 13 godina?

Hmmm...ma kako idiotski izgledalo, ništa me više ne može iznenaditi...

Kažu, dijete je malo popilo, ništa strašno, to je pubertet...Da, samo, nije ga pubertet ostavio van svoga doma do rane zore, već vi!

Ali, zapamtite, ako vam se dijete pojavi pijano pred vratima, VI STE apsolutni krivac, ako vam policija pokuca na vrata, ne krivite dijete, krivite SEBE...isključivo sebe!

I ne dao dragi Bog da vam se dogodi djeci što se mnogima događalo...

Dragi moji, u jednoj stvari vam ipak skidam kapu; divim vam se na hrabrosti da učinite tako nešto u vremenima kada svaki dan možemo čuti o premlaćivanjima, silovanjima, otmicama po cijelome svijetu.
Ili ste ludo hrabri, ili ste samo ludi, a meni ova druga solucija izgleda dosta realističnije...

Ja ću se, jednoga dana, ipak poslužiti mjerama mojih roditelja, pa makar me moje dijete u tim trenucima mrzilo više od ičega, jer ću ga previše voljeti da bi bilo izloženo svakakvim pošastima u današnjem svijetu do 4 sata ujutro.

Pa neka budem i konzervativac ako treba, neka mi se ljudi smiju iza leđa kako sam malouman, jer ne pratim trendove.

Praćenje trendova nas je i dovelo ovdje gdje smo sada, zbog tih trendova je sasvim "normalno" čitati kako komunalni redari početkom radnog tjedna imaju itekakvog posla s čišćenjem razbijenih boca alkoholnih pića u parkovima našeg grada.

I koga briga što u tim istim parkovima djeca ponedjeljkom ujutro imaju satove tjelesnog odgoja na kojima može doći do svakakvih scenarija.

A onda ćemo okriviti profesore, jer, koga su ih vraga vodili u park na trčanje???

Dijete ćemo dobro "nasapunati" kući, pa će ono, željno osvete opaliti profesoru šamar...

I to je danas "normalno", ali o tome nekom drugom zgodom...