Ponos Zadra, ponos Hrvatske, ma koliko neki šutjeli o tome

Sjećam se vremena kada sam kao dijete sanjario o budućim sportskim uspjesima, kako istrčavam kao prvotimac KK Zadar u prepunim Jazinama, u majstorici za prvaka Hrvatske protiv ljutog rivala Cibone.

Sjećam se neprospavanih noći iščekivajući svanuće kako bih se u ranim jutarnjim satima progurao do karte za utakmicu, tog dragocjenog komadića papira koji ne bih prodao za ne znam koje novce.

Zavidio sam tim igračima koji nisu bili ni svjesni kako za njih živi cijeli grad, željan pobjede, željan naslova prvaka.

Mora da je fenomenalan osjećaj, mislio sam u sebi, popeti se na tron, naplatiti sve muke, taj spartanski sportski život, sva ta odricanja.

Ali, kad se popneš na zasluženi tron, kad ti se klanja cijeli grad, cijela nacija, mora da je nešto posebno!

I to ti ama baš nitko ne može oduzeti! Hmmm...Ili ipak može?!?

Ovo je priča o dvojici momaka koji su tako nešto zaslužili, ovo je priča o momcima koji su mnogo puta pokazali svoju, ne samo sportsku, već i ljudsku veličinu, ovo je priča o sportašima koji su na jednom tronu trebali i morali biti!

A nisu...i to boli...

Boli svakog onog tko vjeruje kako barem u sportu pravda pobjeđuje, boli svakog tko vjeruje i vjerovao je kako je sportsko borilište nešto gdje pobjeđuje najbolji, za razliku od stvarnog života.

A ne pobjeđuje dame i gospodo, ni sport više nije oličenje za pravednost, ni u sportu na tronu nisu najbolji, već najpopularniji, najzgodniji, najljepši.

Izbor za sportsku momčad godine; s jedne strane imamo rukometnu reprezentaciju Hrvatske, a s druge strane jedriličarski dvojac Fantela-Marenić.

S jedne strane imamo srebrnu medalju sa Svjetskog rukometnog prvenstva održanog u Hrvatskoj, s druge strane imamo zlatnu medalju sa Svjetskog prvenstva, zlatnu medalju s Europskog prvenstva i srebrnu medalju s Mediteranskih igara.

I ako ste slučajno pomislili da dvojbe nema, da je zlato ipak zlato, a srebro srebro, da nitko nema pravo presuditi drugačije,zastanite na trenutak, udahnite duboko.

Jeste?

402 sportska novinara iz 59 redakcija odlučila su kako je najbolja momčad godine po 5. (!!!) put za redom rukometna reprezentacija Hrvatske, a dvojac Fantela-Marenić zauzima 2. mjesto.

Ironično zaista, ali kod nas je prvo mjesto dovoljno za drugo, a drugo mjesto za prvo, ma kako to ludo zvučalo.

Sramota, da veća biti ne može, "primjer" za djecu u svakom pogledu.
Mi smo već veliki, na nepravde smo navikli i toliko su nam puta ti isti opalili šamar da sada samo namjestimo drugi obraz, veliki su već i Fantela i Marenić, pa su ponosno ustali i zapljeskali rukometašima, jer oni su u cijeloj priči najmanje krivi!

Ali...što ćemo s djecom?

Kako djetetu koje vas u tim trenucima pita jedno jednostavno pitanje, zašto jedriličari nisu najbolji uz toliko nagrada, odgovoriti na njega ako ni sami ne znate odgovor???

Kako ga ne razočarati, a dati mu valjan odgovor, kako mu reći istinu, a ne ubiti mu nadu kako je sport pravedan, kako su na vrhu oni koji to zaslužuju najviše?

Sjećam se dana kad su ovi dečki zaslužili nagradu za fair play, a strani novinari opkolili naš grad, zanimali se gdje su ti dečki o kojima bruji cijeli svijet... Kako sam samo ponosan bio na te momke!

Puno sam puta čuo priče o ljudima koji su više cijenjeni vani nego li kući, ali nisam htio vjerovati da se tako nešto može dogoditi i njima, jer tko bi im nakon svega mogao uskratiti takvu nagradu ako ju svojim poštenim radom zasluže?

I znao sam, vjerovao, kako će im se ta dobrota jednog dana vratiti, kako će biti ponos našeg grada i cijele nacije!

I nitko, ama baš nitko neće im njihove zasluge moći osporiti, pa makar i pokušao!!!

Ubrzo, postali su ponos, postali su najbolji, postali su prvaci...
I postali su SPORTAŠI GODINE u našim srcima, ma kako tko glasao, ma kako se tko trudio prikazati nešto drugačije!

Ponos Zadra, ponos Hrvatske, ma koliko neki šutjeli o tome...