Jeste li i koliko pod utjecajem medija? Izravno pitanje, nažalost, vjerojatno neće dobiti precizan odgovor. Istraživanja i provjere javnog mnijenja često govore kako nismo dovoljno svjesni utjecaja i medijskih manipulacija, a i kada jesmo, onda uglavnom mislimo kako su izmanipulirani drugi, jer „to se ne događa nama".

Nitko ne voli biti prevaren, a kombinacija (pre)dobrog mišljenja o sebi i odbijanja da novine čitamo između redaka ili televiziju gledamo između kadrova, čini nas dobrim i poželjnim objektom za (daljnju) manipulaciju. Izgleda komplicirano?

Ukoliko želite sebe pomalo analizirati, pa i provjeriti u kojem smislu i do koje granice ste voljni šutjeti ili biti podložan „većinskom" mišljenju, možete se poslužiti jednom od teorija o masovnoj komunikaciji i javnosti, relativno manje poznatoj, no ne i manje zanimljivoj.

Ne treba se baviti nikakvim ispunjavanjem anketa ili odgovaranjem preko kvizova tipa kako-znati-sve-o-sebi-i-drugima-u-pet-minuta, dovoljno je samo malo razmisliti o fenomenu koji se zove „spirala šutnje". Znanstvenica Elisabeth Noelle-Neumann bavila se slučajevima kada i koliko su ljudi voljni ili ne iskazati javno svoje mišljenje kada vjeruju da su u manjini.

Naime, premda mislimo kako postoji vrlo jasno mišljenje većine i manjine, nije nam posve jasno kada zapravo dolazi do prevladavanja određenog mišljenja. A taj proces - u vrijeme masovnih medija - najčešće i ne ide preko znanja ili poznavanja činjenica, već se formira prilagođavanjem većinskom mišljenju dobrim dijelom od straha da će nas „većina" izolirati ili ćemo ostati u manjini, nadglasani i zapostavljeni. Tada se možemo prikloniti naizgled „popularnom" mišljenju iako ono to možda u stvarnosti i nije. Ili nije još.

Budući ne želimo biti izolirani ili prevareni, kaže E. Neumann, neprestano promatramo svoju okolicu i vrlo osjetljivo registriramo kada neko mišljenje postaje „prihvaćenije" ili ne. Ako to vidimo ili pretpostavimo postajemo jači, slobodniji i glasniji u izražavanju, pa i manje oprezniji. Ako mislite ili osjećate da vaše mišljenje ima sve manju podršku, postajete - u smislu izražavanja u javnosti - sve šutljiviji.

Dok jedni postaju sve glasniji i prikazuju se sve jačima, drugi stječu dojam da su slabiji nego što jesu. Zadaća dijela medija tim je olakšana, da pripreme „tlo" gdje će i kada određeno mišljenje (uređivačka koncepcija, interesno podilaženje ili jednostavno utjecaj oglašivača), dobijati na težini, a drugo, ili druga mišljenja i stavovi, biti sve slabija. Stoga glasniji postaju sve jači, šutljiviji sve slabiji - to se može vidjeti i kod navijačkih atmosfera, nasilja među mladima ili nad mladima, izborima, lakiranja stvarnosti od strane vladajućih, u raznim forumima na web-portalima, u školskim razredima ili uredima kompanija...

Neke bitne stvari u tome su strah i nemoć, najbolji prijatelji kontrole i manipulacije, treba samo prepoznati (pa i priznati) kada i koliko smo podložni takvim utjecajima, kada odustajemo od nekog mišljenja ili djelovanja, jer nam se učinilo ( naglasak je „učinilo") da naši stavovi nemaju podršku, da su „staromodni" ili out, ili se jednostavno u „nešto ne bi šteli mešati".

Možda sve ovo zvuči i deprimirajuće, što je opet odlična prilika da mediji još jednom krenu „spiralno" i pomognu da nešto postane glasnije, a nešto ili neko šutljiviji. Vratimo li se istraživanjima, pokazuje se kako su manipulacije i spiralna šutnja najučinkovitiji kada se radi o moralnim pitanjima ili mišljenjima, ali ne i kada se koriste činjenice koje se mogu ( i moraju) dokazivati.

Nije sve tako crno, a slabi sjaj u vašim očima govori kako možda nije sve izgubljeno? Kako uopće doći do činjenica, pronaći, izdvojiti i prepoznati ono što se temelji na činjenicama - a biti oprezan i radi mogućeg izvrtanja tih istih činjenica ili njihovog pekrajanja - to je dio jedne veće priče i onaj teži dio posla, a mediji vam ga često sigurno neće olakšati.

S druge stane, nismo vam ni rekli da će biti lako. Najlakše je biti ostrašćen, biti u svim prostorima, vremenima i temama u pravu. Nikad ne pogriješiti, e to je posao za naslovnice. Pogriješiti jednom i to ispraviti, to je ljudski. Pogriješiti, a to ne ispraviti znači (po)griješiti dvaput.

To nije ljudski, ali je vrlo medijski. Zato nisu popularni oni ljudi koji žive možda povučenije, ali plemenitije. Mediji će, primjerice, samo usput spomenuti ljude koji u vrijeme poplava voze cijeli dan čamcima robu, hranu ili vijest svojim susjedima. Ali zato će na sva zvona popratiti „celebritije" koji se pojave samo kad su reflektori upaljeni i novinarska pera pripravna.

Volimo li mi doista i koliko one poznate face što se gužvaju jedni uz druge, gaze jedni drugima kurje oči na svečanostima i rezanju vrpci, pa i katastrofama i poplavama. Primjećujemo li i koliko ljude koji, možda kao i mi, obavljaju svoj posao i pri tom ne mrze nikog. Ili im ne trebaju mediji da bi zamrzili nekog?

Rekli smo da neće biti kvizova, pogledajte samo malo u sebi i oko sebe. Ne šutite previše.