Zavraga mi što su busevi bolji i moderniji, što su veze učestalije kada ujutro na bus idem s gropom u grlu

Spletom okolnosti u posljednje vrijeme na posao putujem busom. Nije mi to mrsko, rekoh kad mi već auto nije dostupan, ponašat ću se kao pravi europejac pa ću zajedno sa još pedesetak svojih sugrađana u osam manje dvadeset napuniti Liburnijin bus i zaprašiti s Bilog Briga prema gradu.

Zašto ne bi? Zadar je malen, a putovanje busom do posla mi traje niti deset minuta. Još uz to ne štetim okolišu svojim limenim ljubimcem. Ma što će mi auto? Bus je zakon. Malo je zeznuto presjedat, ali i to se da oprostiti, nismo svjetska metropola. Uostalom, di ne budem kretao busom mogu pjehe, po ure uvrh glave. Što fali npr. Londončanima? U gradu od desetak milijuna stanovnika, svi se koriste javnim prijevozom. Štede pare, živce, vrijeme i čuvaju atmosferu. Gotovo da i ne voze automobile. Zakon, pomislim.Tako ću i ja u Zadru.

I tako, žurnim korakom stižem ja pred bus. Ne želim zakasniti, znam da nekad pođe ranije... Ulazim, otkucavam kartu, gledam suputnike. Zanimljiva ekipa u tom busu. Bakice, tetke, mame, i veseli školarci. Gotovo nijedan sredovječni muškarac. Zanimljiv uzorak za neku drugu priču. Mora da je voziti se busom ispod časti pravom Hrvatini, pomislim i nasmijem se sebi u brk..

No, ček, ček. Ima jedan, eno ga za volanom. Nervozno grize čačkal'cu i svako malo osvane u retrovizoru. Prijekim pogledom pogleda putnike i onda malo zavergla ne bi li požurio one bakice i pokojeg snenog školarca koji još nije uspio ući u bus makar je do polaska još tri minute. Otvorio je i zadnja vrata, ali samo na trenutak, valjda da može zgnječit ponekog švercera vratima. Ala gušta.

Pošto je ušla posljednja osoba, ful gas, treba se pokazat. Mora barem netko nekontrolirano poletit po busu "ka vrića kumpira" i već ujutro osjetit utjecaje raznih sila na svoje tijelo. Mora, čisto da se zna tko je gazda u busu. Nisu to ni slučajno oni koji su platili kartu i oni iz čijeg se džepa financira javna prijevoznička kompanija i raspoređuje vozačeva plaća, isti oni zbog kojih taj bus uopće i postoji i kojima služi? NE! Gazda je za volanom. Shvatili su to i oni koji su gutajući dim iz auspuha pokušavali trkom uhvatiti bus koji već po tko zna koji put prerano kreće.. Uf, sreća da sam unutra, pomislim. Što bi sad da sam ostao vani? A ništa, glupi osmjeh na lice i čekaj novi. Za dvadeset minuta, a nervozni šef na poslu čeka, a nabrijana kemičarka već upisuje neopravdan sat. Kako kome.

Prolazimo preko Plovanije i spuštamo se prema Vruljici, ljudi se tiskaju na svakoj stanici. Postaje mi jasno da ću, mislim li danas izaći iz busa, morati dobrano prije željene stanice krenuti prema izlazu. I tako, krećem ja prema vozaču, neće me skužiti tamo iza... Ne vjerujem da će mu išta značiti ako pritisnem onaj botun koji pali "Wagen h ält" natpis. Svejedno ga pritisnem makar to u Zadru ne drži vodu, zašto i bi? Ostatak svijeta je za nas uvijek bio skroz blesav.

Taman se primičemo mojoj stanici kad tamo spazim kamion Čistoće. Ljudi obavljaju svoj posao. Očekujem da će vozač stati iza kamiona pa ću ga zamoliti da mi tu otvori vrata, ali ne! On kreće u samoubilački pohod i sa sobom vodi 50 ljudi! Turi ga u nižu, pretiče kamion i pegla prema semaforu udaljenom cca. 65 metara na kojem ispred kolone automobila, naravno, gori crveno svjetlo. Iz drugog smjera dolazi Daewoo Tico, valjda najmanji auto na svijetu, žena za volanom prestravljeno koči, no nema brige, Schumi za volanom višetonskog zadarskog Mercedesa bez problema svladava pretjecanje, vraća se u svoju traku i staje u kolonu pred semaforom.

Nakon što sam došao do daha, i ponovo uspostavio ravnotežu, niti metar udaljen od vozača izustim:

- Oprostite, vrata. Mogu ja?

On šuti.. Ja ponovim. On i dalje šuti.

- Vrataaa! - zapjevušim ja kao što se to u busu već radi.

Sad već kužim da me čovjek ignorira ili je gluh.

- Alo, vrata? Izaša bi van na ovoj stanici - ovog puta podignem glas.

Gazda se okreće, pogleda me prijekorno. I ispali:

-  Kaka vrata?! Nije ode stanca!!!

Muuuuk.

- Kako nije? Pa stajao je bus ovdje jučer, prekjučer, i zaprekjučer. Znam, išao sam, pokajnički dodajem.

- Nije! Vozije sn ja prekjuče. Stanca je gor uzcestu! - rezolutno će on.

- Jel' tamo di ste preticali onaj smetlarski kamion? - priupitam, a busom se provali sramežljiv smijeh srednjoškolaca.

Novim prijekim pogledom vozač prekida trenutak oduška uplašenih školaraca, vrata se otvaraju i ja izlazim, osjećam da me cijelim putem prati neki opasan i prijeteći pogled...

I sad ti ajde busom. Srića, sutra ga nema. Mislim da vozi kolega.

Nakon svega pitam se zaslužuju li Zadrani uistinu ovakav tretman od strane onih koji bi im trebali olakšati svakodnevni život? Treba li se Liburnija u svojim redovima ljude zbog kojih će se crveniti samo  godinu dana pošto je po prvi put omogućila redovnim studentima  besplatne pokaze?

Mislite li da se po tom planu nešto može promijeniti? Naravno da može, samo treba ustrajati. Ne želim generalizirati, jer bi moj vozač sigurno pronašao dobar primjer u mnogim svojim kolegama, ali prečesto se ovakve stvari ponavljaju. Prošlo je više od desetljeća od kada sam prvi put doživio neugodnost kreiranu od strane vozača u busu i premda se štošta promijenilo nabolje u međuvremenu, ono ključno nije - ljudi. Zavraga mi što su busevi bolji i moderniji, što su veze učestalije kada ujutro na bus idem s gropom u grlu.

Trenutno je na Vašem portalu aktualna nagradna igra Liburnije, a za ulazak u konkurenciju za nagradu (mjesečni pokaz) treba poslati neku svoju primjedbu ili pohvalu. Učinite to, učinimo naš Zadar boljim!