Čudan je tjedan iza nas...Čudan, da čudniji ne može biti...

A opet, svi smo se nekako navikli, sve nam je najednom normalno, nitko kao da ni nema volje ništa mijenjati...

Najprije nam dijete, naše dijete, odleprša za Zagreb, a ljudi se pitaju kako i zašto - puna dva dana.

Treći dan sve je već zaboravljeno, kao da to dijete nikad tu ni bilo nije, kao da je to tako normalno, kao da se događa svaki dan...

A nije normalno i ne događa se, nigdje drugdje nego kod nas...

Tko je kriv?

Ima raznih teorija, kao i uvijek, Kalelarga ih je prepuna.

Jedna kaže kako ga nikad nisu ni voljeli, kako su uvijek neki tamo sa strane imali prednost, kako je svaki stranac bolji od domaćeg, pa i kako će to uvijek biti tako...

Druga kaže kako su ga voljeli svi osim trenera, ali trener je bio glavni i imao ključnu riječ, pa za njega tu nije bilo mjesta...

Treća, treća govori sasvim suprotno...

Treća govori o tome kako mu nijedan trener nije valjao, kako mu nije prvi put, kako su tati napunili glavu, kako u Zagrebu postoje bolji uvjeti za rad.

Teško je ostati neutralan u svemu ovome, ali čovjek se zapita nekoliko stvari:

Ako ga nisu voljeli, ako mu nisu vjerovali, zašto je imao novi ugovor s mnogo boljim uvjetima od mnogih poletaraca prije?

Ako ga trener nije volio, zašto je igrač koji mu treba predstavljati konkurenciju na njegovoj poziciji potpisan na svega mjesec dana, pa kad se ovaj nije oporavio, do kraja NLB (!) sezone?

Na kraju krajeva, ako ga trener nije volio, pa zar je toliko mlad da nije znao kako će se trener promijeniti, jer rijetko je koji ostao do kraja sezone, a kamoli dvije? Tako je i bilo.

Bar smo tu ekspresni...

Meni ni sada dok ovo pišem nije jasno, kako netko tko je operiran i ima nogu u longeti može uopće biti zakinut za minutažu?

Gdje je u svemu tome zadarsko srce, gdje je ona žar i ljubav prema dresu o kojem si sanjao kao maleni dječak???

I tu dolazimo do najvećeg problema današnjice.

Pričao mi je otac o generacijama zadarskih igrača koji su igrali za "papar", ali su se na terenu bacali u reklame za svakom loptom, jer... Zadar im je bio sve!

Mladi igrači koji bi sjeli na klupu Zadra bili su tako ponosni, kao da su dotaknuli svijet...

Danas, danas je neka druga priča.

Danas svi sanjaju o milijunima, a da ni pošteni dribling napravili nisu, danas svi sanjaju NBA, Euroligu...

O Zadru danas više nitko ne sanja, Zadar je postao tek usputna stanica prema "milijunima".

I onda, kad je to već tako, zadarskom navijaču ne trebaju priče kako neće nikad u Cibonu, jer tom jadnom, ispaćenom zadarskom navijaču je svejedno...

Taj zadarski navijač je izgubio vjeru u njega, jer ga je bodrio od prvog ulaska na teren, a sada se osjeća izdano, ranjeno, žalosno...

I ne treba mu alibi, svatko izabire svoj put, svatko bira sebi najbolje...

Mi ćemo mu poželjeti sreću, po posljednji put, jer već idući, kad bude na "krivoj" strani terena, bit će samo to...osoba u "krivom" dresu!

Jer, bilo je tu igrača koji su ostavljali srce za svoj klub, bilo ih je koji su donosili trofeje, naslove prvaka, bilo ih je i koji su donijeli lijepi iznos novca u ime odštete svom matičnom klubu, ali zadarski navijač nije praštao...

I zato, nitko nema pravo tražiti da zadarski navijač shvati, jer zadarski navijač je ranjen, pogođen strijelom direktno u srce.

I srce sada krvari...

Ipak, svanut će novi dan, zasjat će Sunce, nakon kiše pojavljuje se duga.

A onda, krećemo po nove snove, jer nada umire posljednja, do zadnjeg trenutka ćemo se nadati i vjerovati kako ništa nije izgubljeno.
Bar nam nadu nitko ne može oduzeti.

I neće nam biti važno što nema igrača, trenera, ovoga ili onoga, jer mi smo tu, a oni dolaze, prolaze i odlaze.

Mi smo tu, sa svim strahovima, patnjama, suzama i osmjesima, iznova i iznova...

Ali, ajmo ostati dostojanstveni, ajmo barem ovim igračima što su ostali pružiti podršku, ajmo barem mi pokazati veliko zadarsko srce!
Jer, bez obzira tko nam bio trener, bez obzira tko igrao, svima na dresu piše ono u što se svi kunemo, piše im ono najsvetije, piše im - ZADAR!

Prije nego uputimo ijednu ružnu riječ tim dečkima koji se znoje za naš dres, dobro razmislimo komu ružne riječi upućujemo, jer, tko zna, svjedoci smo kako je zadarsko srce jako kucalo u jednom momku iz Clevelanda, tako da mjerila nema...

Dečki, kao nikad, trebaju našu pomoć...prestanimo tražiti izlike i pojavimo se na tribinama, pružimo im podršku svima, od prvog do zadnjeg!

Ostanimo veliki do kraja, ostanimo ono po čemu smo najpoznatiji, po podršci našem klubu i kad ide ikad ne ide...

I ne zaboravimo jednu stvar, ništa još nije izgubljeno...a stih jedne pjesme svima nam lijepo kaže...

"Zadarsko srce kuca još u nama i svi k'o jedan stat ćemo uz njega..."

Tako nam Bog pomogao...