Prepoznajete li samo ponekad ili gotovo uvijek osobe koje vam se ulaguju kako bi od vas saznale nešto o nekom, nekakav poseban detalj, priču koja bi mogla kasnije zagolicati većinu njihovih budućih sugovornika. Zbog čega bi mogli kasnije potvrditi ili povećati svoj društveni status, ugled u društvu ili mogućnost da nahrane vlastiti ego ili, tko zna, vlastiti „budžet". Ovo nije još jedna pitalica iz medijskih sveznajućih „piholoških" kvizova, riječ je o jednom načinu prepoznavanja novinara, bolje rečeno, medijskih djelatnika „treće lige", radi kojih gužvate svoje novine ili nabijate daljinskim po rubu fotelje.

Prepoznavanje ovakvih osoba u svakodnevnom životu nešto je lakše od prepoznavanja ovakvih tehnika u medijskoj tehnologiji. U medijskom sustavu postoje novinari/ke, pardon, medijski djelatnici/ice što vam priopćavaju nevjerojatnu činjenicu ili informaciju, bizarnost. Obično to rade teatralno, proizvodeći dojam o neviđenoj istini koju dijele samo s vama i još tisućama drugih vjernih čitatelja/gledatelja. Nakon teksta ili emisije puni ste strahopoštovanja, jer doznali ste nešto izuzetno i to će vam, dakako, pomoći da u društvu/zajednici budete aktualni.

Primjer prvi malo je degutantan, uostalom, kao i autorica: „Seksualna industrija zasigurno je jedna od onih koje će - kad se punti zbroje - najmanje trpjeti posljedice recesije na globalnoj razini. Potvrđuje to i dio vezan uz vruće telefone..." Rečenica je što pokazuje sav trud „stručnjaka" za „seksualno gospodarstvo" koji ovakvi autori/ce ulažu da ispune svoju tešku medijsku normu. Uglavnom, temeljem nedokazane tvrdnje da se naglo povećava broj „hot line" oglašavanja za telefonska iskustva općenja s životinjama, slijedi generalna tvrdnja „da su na meti muškaraca ovce i koze, dok su kod žena omiljeni psi..." Najbolje tek dolazi, pozivanje na stručnjake, navodno psihijatra i seksualnog terapeuta koji, istina kaže kako je u svojoj praksi imao samo jedan slučaj strasti prema životinjama, ali to u tekstu nestane pred „analizama istraživanja" o teritorijalnoj usmjerenosti zoofilije, isticanju da se radi o mentalno retardiranim i alkoholičaima, da to ljudi uglavnom potiskuju...i slično.

Shvaćate nekako neobično strastvenu želju autorice da predstavi nešto neotkriveno ali lascivno, perverzno i na rubu gadljivosti, jer to „valjda ljudi traže u novinama". Skretanje pozornosti sa stvarnog života, ispunjavanje neprofesionalnih težnji pisanja tekstova koji će „dodirnuti ljude" bilo kako, kao i naslov s ovcama, kozama i psima, pljuska je čitateljima, koji će valjda ili slegnuti ramenima ili nastaviti s obrazlaganjem ove teme pred burzom za nezaposlene ili u redu za dječji doplatak i socijalnu pomoć.

Primjer drugi (od iste autorice-univerzalke koja s istom dubinom može pisati i o seksualnim sklonostima ljudi i modnim sklonostima političara) tiče se odijevanja novoizabranog predsjednika, njegove supruge i kćeri. U bezličnom i besramnom kopiranju nekakvih američkih izbora i sustavnog praćenja nevažnih detalja iz života američkog predsjednika, i naše medijske zvjezdice trude se -uzaludno- biti originalne. U skladu s namjerno profesionalno retardiranim urednicima i pisačima naslova i podnaslova, stvara se kontroverza kako je supruga predsjednika bila „bolje obučena od supruga i kćeri i zaslužila čistu peticu", a tek redak kasnije da su „novopečeni predsjednik i njegova kći tek neznatno zaostajali za prvom damom"?! 

Prekomjernom ulizivanju nema kraja ( koje može završiti samo ekskluivnim intervjuom prve dame, prvog psa i prve rođake u „uglednom" časopisu), samo se, pogađate, uvode „stručnjaci iz modnog miljea" , nekakav „dr"  (liječnik ili doktor znanosti?) koji govori o „asimetričnim reverima što sugeriraju koketeriju, ili nepotrebnoj intervenciji na outfitu". Drugi autoritet, nekakva „stručnjakinja brand-a" bulazni o „predsjedniku na dobrom putu, predsjedniku koji je odradio modni dio unutar zadanih gabarita", dok je kćer učinila zločin odjenuvši kaput !"blago dezeniran i netelevizičan", a supruga bila „ni uštogljena ni prenapadna, pa je zasjenila supruga..."?! Čovjek ponekad zažali što ne postoji modna policija, bilo bi tu robijanja...

Upravo kad pomislite kako dio medija ne može više kopirati najgore žutilo iz „globalnog svijeta", stiže vijest  jednog portala koji, opet, prenosi vijest iz „najčitanijeg dnevnika u Hrvatskoj". Poznatoj Simoni, virtualno stvoreno medijskom liku iza kojeg stoji živa osoba, „zaštopala se WC školjka, pa se nije mogla pojaviti u sesvetskom noćnom klubu jer je čekala vodoinstalatera". Cijela vijest tek je malo duža od ovog citata, popraćenog velikom slikom glumice/pjevačice/spisateljice.

Ovdje ne prosuđujemo o akterima gorenavedenih vijesti ili izražavamo slaganje ili ne s njima, to je upravo i glavni cilj medijskih kreatora Big Shit-ova. Širim razglabanjem samo skraćujemo naš stvarni život i ljudsku potrebu da misli i radi nešto smisleno, logično i plemenito. Uostalom, nedavno je objavljena i široka tema kako tračanje i ogovaranje „ima širi društveni smisao, poboljšava komunikaciju i mentalno zdravlje", popraćeno, naravno, izjavama nepoznatih ili neprovjerljivih stručnjaka i liječnika.

Valja samo upozoriti na metode „vođenja javnosti" u besmislenom smjeru, jer je to najbolji smjer kojim zbunjeno stado javnosti može ići. Za prepoznavanje medijske ispraznosti ne treba ni posebna pamet, važnije pitanje je samo možete li doista u svakodnevnom životu izbjeći utjecaj medijske praznoglavosti oličene često u tzv.prvim glavama i tz.prvim perima ili mikrofonima određenog medija. Želite li dodirnuti ljude, ne činite to tračem, već možda toplom riječi, pogledom ili osmijehom.

Dobro je imati na umu kako prepoznati što netko doista radi ne mora biti isto kao i osloboditi se njegovog utjecaja.