U vremenima krize ( točnije rečeno: krize razmišljanja o krizi ) što se popularno zove recesija, pa je time i nerazumljivije i bolje za medijsku upotrebu jer nikad ne znaš tko može biti sljedeći gazda ...( citat iz najnovijeg Priručnika za urednike dnevnih novina) ... postalo je, dakako, staromodno ukazivati da je tek prije nekih godinu dana zemlja službeno bila pred krizom, ne daj Bože, u krizi.

Medijski bubnjari radosno su popratili i tadašnju dražesnu pošalicu bivšeg premijera kako smo „u banani", ali službeno bilo je pomalo i neugodno spomenuti „gospodarsku krizu" dok je „moralna kriza" bila tek bezobrazluk „katastrofičara". Onda je stigao i krizni porez, tzv. harač...

Budući nas u ovom a i sličnim slučajevima ne zanimaju stranačke, ideološke ili politič(ars)ke  rasprave o „krizi kao takvoj", orijentirani smo na medije, jer nas zanimaju situacije u kojima upravo mediji ne osjećaju nažalost praktički nikakvu odgovornost što javnost - pa makar to i bilo i zaslijepljeno stado - ne informiraju i što im ne prenose informacije u skladu s profesionalnim kriterijima u koje se toliko bjesomučno zaklinju.

Od ovakvih pomalo gadljivih zakletvi (koje su gadljive jer su licemjerne, a ne po sadržaju) mediji su samo više ostrašćeni i bjesomučni u slučaju opravdanja postupaka dragih im oglašivača, političkih lobija kojima pripadaju (ili interesnim grupama koje i ne moraju pripadati istim strankama) te formalnim institucijama preko kojih teku novčane potpore raznih vrsta. Čak i u situaciji kada nestaje gotovine za razne transakcije (namjerno ne govorimo o nestanku novca, već gotovine) mediji nastoje „njušiti" tko je budući sponzor gotovine, te zbog toga i srozavaju inače niske profesionalne, moralne i stručne kriterije.  

Upravo stoga, skočit ćemo na područje legendi, gotovo mitologije - radi se o legendi jednog mudrog naroda u kojem se spominju muke jedne obitelji što je u drevno poljoprivredno doba živjelo u teškim uvjetima.

Desetoro članova obitelji živjelo je u jednoj i jedinoj omanjoj prostoriji stare dotrajale kolibe, prema tradiciji, zajedno u siromaštvu i dijeljenju nedostatne hrane, odjeće i obuće. Trpili su, ne znajući za bolje i svjesni više ili manje nemogućnosti da će zapravo ikad biti bolje. Trpili su i jedno drugog, obavljali sve životne potrebe zajedno i izdržavali sve do trenutka kada je postalo - neodrživo. Tada se netko otišao do starog učitelja-mudraca i upitao ga za savjet. On im odgovori kako je jedino rješenje da u prostoriju uzmu - kozu(!) i s njom žive godinu dana, ali uz uvjete da je ne smiju potjerati prije vremena i ne smiju se žaliti nikome osim njemu. Ali i njemu se ne smiju obratiti prije isteka 11 mjeseci.

Može se zamisliti sve o tome kako je obitelj živjela s kozom zajedno, ali nakon 11 mjeseci najstariji član jedva dišući i sav iscrpljen posjeti mudraca i zaplače kako im nikad nije bilo teže, te da će ga poslušati što god im savjetuje. Mudrac se zamisli i kaže kako će biti presretni i zahvalni kada učine ono što je jedino rješenje - da iz kolibe istjeraju kozu...

Ako volite legende objašnjenje ne treba. Ako ih ne volite, željni ste objašnjenja čemu sva ova priča. Eto, da se sjetite našeg harača i situacije u kojoj nam je najvažnije što mediji, poput mudraca-učitelja najavljuju ukidanje (eh, ali tek dijela) tog harača.  U skladu s tajim priručnikom za nemirne ovčice u stadu, sama će najava (dakle, zasad ništa stvarno) o ukidanju tek dijela (dakle ne cijelog poreza ) proizvesti olakšanje barem do početka sezone i očekivanog pražnjenja džepova turista. Ili do sljedećih izbora, ako prođe pola vremena sabornicima za stjecanje prava na saborske mirovine.

Da ponovimo, jer nikad se ne zna tko nas sluša i na ovoj tajnoj frekvenciji, ne zanima nas kritika ni stranaka, ni vlasti, ni pojedinaca ili grupa, zanima nas zašto u svemu toliko prozirno - za one koji nisu stigli biti u stadu - mediji tako uporno zazivaju ukidanje harača, pa zanemaruju prave ili konkretne uzroke krize. Što bi više pomoglo za rješavanje same krize, od ovakvog davanja apaurina onima u stadu što su oboljeli od teških bolesti gubitka pamćenja, dizanja ruku na svaki glas i trzanja kemijskom po izbornim listićima na svaki predizborni pamflet.

Nedavni posebno opremljen intervju u „najtiražnijem dnevniku" s predsjednicom nadzornog odbora jedne od moćnijih tvrtki u sklopu moćnog Agrokora govori o krizi, ali spominje praktičk samo krizu trgovine - ljudi ne kupuju dovoljno, novaca nema, pa „bez ukidanja kriznog poreza Hrvatska neće izići iz krize". Biiiiiip! Lagano netočno...

Nije problem samo u ovom intervju-u - i drugi mediji nas uvjeravaju kako bi ljudi kojima krizni harač uzima relativno mali novac koji im doista puno znači, nakon ukidanja harača odmah potrčali u trgovačke lance i potrošili i više od povrata. E, to se zove potcjenjivanje zdravog razuma! Ali samo govori kako određene elite razmišljaju o svojim ili tuđim ovčicama.

Nije (toliki) problem što vas trgovina zove da trošite u njoj a mediji pomažu u tom, nije (toliki) problem ni kada vas jedna vlast nastoji što duže uvjeravati da je sve u redu a mediji obavljaju svoj posao i nude nam zabavu umjesto stvarnosti, nije (toliki) problem što se zasad većina prosvjeda može rješavati podjelom novca iz budućnosti a novinari se uguravaju i među političare i među prosvjednike. Problem postaje onda kada vas uvjere da je harač - koza!

Vratimo li se na staru legendu, isti oni koji su kozu donijeli, sada tek najavljuju da će je odnijeti. A kada je odnesu, očekivat će da budete zadovoljni i misliti kako je sve lakše i kako je bilo teško kada ste morali živjeti s kozom. Trenutno ne govorimo o onima što kozu nose i odnose. Govorimo o onima što vas uvjeravaju preko seoskih bubnjara da je sve u redu.

Bubnjevi nisu njihovi i dio ipak ne želi biti bubnjari. Ali to je već priča za idući ponedjeljak.