U Hrvatskoj se kultura nerada toliko razvila da je naša svjetski nepoznata formula za nerad: „Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi"

Manipulator želi sve relativizirati. Manipulator želi «ubiti» sjećanje na heroje, a pravednost, marljivost- relativizira. Umjesto inovatora nude se imitatori, a umjesto kreativnog korištenja slobodnog vremena dokoličarenje, nudeći formulu po kojoj se do uspjeha dolazi neradom.

Latinska poslovica kaže, «Coruptio optima, pesimum», što u slobodnijem prijevodu znači da, kad se pokvari najljepše, ono postaje najgore. Mladog čovjeka, a ponajviše potrošača treba uvjeriti da on odlučuje u to što kupuje. Čovjek postaje konzument i ovisnik o nepotrebnim (s)tvarima. Manipulator zagovara poimanje slobode bez žrtve i odgovornosti. Kriminalac (u filmovima) postaje «simpatični mučenik» režima. Cilj je da se sve plasira kao roba. Umjesto radnog identiteta nudi se ovisnički identitet.

Posljedica su „brisanje"univerzalnih i  tradicionalnih vrijednosti, Nude se savjeti kako se osloboditi od rada, uzdizanjem «ispraznosti» a što sve zajedno dovodi do «rasta opće frustracije". (Chomsky, N). Sve počinje s obezvrjeđivanjem radnog identiteta a veličanjem radikalnog moralnog relativizma.       

«Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.»... Ovim riječima Bob Black započinje svoj esej «Ukidanje rada». Zadnja verzija je u knjižici pod naslovom «Proleteri svih zemalja ujedinite se». Već u ovim prvim rečenicama eseja, Black iznosi svoj temeljni stav: rad je najveći izvor bijede u svijetu, pa ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.

Obrazlaže kako pod tim ne misli kako se treba prestati baviti stvarima, nego to znači ¨stvarati nove načine življenja bazirane ne igri¨, tj. znači ¨ludičku revoluciju¨. Ili na drugo mjesto: «Rad je ruganje slobodi». (Isto, 20) Black kaže  da je radnik je (povremeni) rob.»  Rad je po njemu najbolje objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva. Djelo završava efektnim i lako pamtljivim apelom: «Nitko nikada ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja opustite se!»  

Francuskinja Corinne Maier je autorica nekoliko publicističkih djela (¨Lacan sans peine¨, 2002., ¨Casanova ou la loi du desir¨, 2002., ¨Le General de Gaulle a la lumiere de Jacques Lacan¨, 2001. itd.). Kada je u proljeće 2004. objavila knjigu «Dobar dan, lijenosti», nije ni sanjala da će izazvati pregršt najkontroverznijih reakcija javnosti. Sve je to pridonijelo da je njena knjižica u jesen 2004. zauzela vrh na ljestvici najprodavanijih knjiga u Francuskoj.

Corinne Maier je preko noći postala antikulturalna junakinja, ohrabrujući zaposlenike diljem Francuske, ali i svijeta da usvoje njezinu strategiju ¨postupnog potkopavanja posla¨. Knjiga je zamišljena kao nekakva vrsta «zabušantskog manifesta». Glavna teza C. Maier je kako ne samo da možeš biti lijenčina i izvući se, nego će takav odnos prema poslu pridonijeti i tvojem usponu na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke.

U uvodu knjige Maier se obrušava na suvremeni svijet tvrtke. Tvrtka nije čovjekoljubljiva nego dosadna i potencijalno surova. Po Maieričinoj tipologiji, postoje tri kategorije ljudi: sljedbenici, štetočine i lijenčine. Sljedbenici su najbrojniji. Oni mirno napreduju, nikada ne pokušavaju bilo što promijeniti, ne dovode u pitanje poredak stvari i ne preuzimaju nikakvu inicijativu koja bi mogla imati bilo kakav učinak. Oni su mlitavi i bezopasni. «Štetočine» unose zbrku u čitavu službu, huškaju ljude jedne protiv drugih, raspoloženje u njihovoj okolini je trulo, a kolege zbog njih padaju u neurotične depresije. Oni su rjeđi od sljedbenika, ali znaju napraviti puno više štete.

Lijenčine ostaju nevidljivi i diskretni, pomalo preziru sljedbenike, a štetočina se klone kao kuge. Jedini im je cilj raditi što je moguće manje raditi. Autorica iznosi «logičan» zaključak da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopavati tvrtku vašom pasivnosti bez ikakve opasnosti. Bila bi šteta ne iskoristiti tu priliku. Koje su aktualne implikacije interiorizacije paradigme oslobađanja od rada.Izabrana djevojka tjedna u Jutarnjem listu od 3. ožujka 2000. god na pitanje kako vidi svoju budućnost odgovara kako se vidi kao «bogata udovica».

Kakve li podudarnosti u svjetonazorima kada jedna prostitutka, inače majka troje malodobne djece za Slobodnu Dalmaciju  od 28. listopada 2005. izjavljuje da joj je nedovoljno mjesečno dvadesetak tisuća kuna da bi preživjela te da misli prestati  s «najstarijim zanatom kada će naći «situiranog čovika i bit mu virna. Što stariji, to bolje, brže će odapet»!?

U «Školskim novinama» od 30. travnja 2002. godine jedna učiteljica je ostala zaprepaštena kada je dobila gotovo unisone odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti... Vidjela su se kao vlasnike trgovačkih kuća, hotela ili kao imućne tajkune.

K. Dimitrijević Ušinski  je ustvrdio da se kod propasti mladih i obitelji treba potruditi samo u jednoj stvari: Osloboditi etike odgovornosti! Promotori nerada imaju potencijalne simpatizere u onima koji ne rade jer ne mogu naći posao, one koji su radili pa ga izgubili, oni koji su zabušanti na poslu i onih koji žive politike, onih koji ne rade posao za koji su plaćeni,  koji ne rade ono za što su izabrani, koji žive od tuđeg rada, (onih) sklonih nepotizmu, poltronstvu, mediokritetstvu, onih oni žive od mešetarenjem dionica, subvencija povlaštenih mirovina i/ili lažnih braniteljskih mirovina i invalidnina, menadžera s nerealnim otpremninama.

U Hrvatskoj se kultura nerada toliko razvila da je svjetski nepoznat formula za nerad: „Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi". Vladajući ne rade za ono za što su izabrani, opozicija ne radi ništa osim da dođe na tron vlasti.

Za kulturu nerada svaki (odgovorni) rad postaje smetnja. Ova država kao i ranija podilazi parazitima i mediokritetima. Daleko smo od kapitalizma koji stimulira izvrsnost. Prosječnost ili uravnilovka je i dalje formula podobnosti ili uspješnosti, a Zavodi za zapošljavanje su meta mešetarskih „poduzetnika". Znanje nije roba kažu neupućeni.

Pitam se: „KAD ĆE ZNANJE POSTATI  ROBA?„ Studenti su prosvjedovali kako „znanje nije roba"!  Digresija za kraj: Poruka neradnika je bila i ostala ista: „Tko se od rada obogatio"!?

Komentare na članak možete slati autoru na email adresu: zlatkomilisa@net.hr .