Koliko ste često izloženi ruganju? Koliko se često rugate drugima? Ova, u osnovi jednostavna pitanja u današnjoj (ne)kulturi svakodnevice čine se - staromodnim?! Pa, „svi znaju" da je ruganje osnovni mehanizam „čeličenja" i „odrastanja" u čemu, naravno, glavnu ulogu ima većina ili gomila koja vrijeđa i maltretira pojedinca, naravno uvijek slabijeg. „Mi" smo odrasli, pa smo izdržali, zar ne? A kako stoji stvar s mladima, njih to već čeka. A dragi mediji pomoći će da odrastu i brže nego su mislili...

Dakako, ovakav tekst nećete naći ni u jednom od „najprodavanijih tjednika" ili „najtiražnijim novinama u zemlji", ovakva pitanja se (više) ne postavljaju niti u medijima koji se bave (samo)ubojstvima mladih, jer je to „tiražnije". Ukoliko ih postavite, jedino rješenje za moćnu gomilu jest da vam se - rugaju.

No, zbilja, što s mladima, adolescentima, djecom u vrtiću, u prvim razredima škola, maloljetnicima i onima koji su na pragu punoljetnosti? U utrci za senzacijama o premlaćivanju, zlostavljanju i ubijanju maloljetnika, čak i bez trunke kajanja možda isto toliko starih napadača, mediji nas tjeraju zaboraviti onu legendarnu rečenicu svake dobre analize „a kada je počelo?"

Nasilje među mladima izuzetno je dobra medijska tema, pa se pretvara u medijsko nasilje nad mladima. U čemu, bez obzira na totalni društveni apsurd, sudjeluju i roditelji. I to ne samo roditelji određene djece, već i roditelji koji zatvaraju oči pred nasiljem tuđe djece.

Zvuči grubo? Pomalo i neugodno, jer cilja na nekakvu odgovornost, upravo ono što nam mediji ne žele priuštiti. Bolje je uvaliti nešto sladunjavo, poput pikantnih napisa o učenicima i učenicama kojima se netko otvoreno i besrmano ruga. A show „Hrvatska traži zvijezdu" upravo je takva emisija i to jedna od najgledanijih, u udarnom terminu, i to čine već duže vrijeme. Tek sada reagira Pravobraniteljica za djecu i to u pomalo blagom tonu da se ne podignu zaštitničke obrve uglednih i moćnih vlasnika medija. Koji su već dosad navikli na lagano dizanje prašine protiv svakog njihovog grubog kršenja prava i etičkih načela i odraslih i mladih.

Bože moj, reći će oni, pa i ako sistematski vrijeđamo djecu i rušimo granice etike i pristojnosti, pa pogledajte druge zemlje...Imaju oni dovoljno bahatosti i s pola snage odbrusiti kritičarima sistematskog vrijeđanja žirija koji valjda liječi svoje pubertetske komplekse na maloljetnicima, kako je „sve to dio emisije i licence", treba vidjeti što Pop idol radi drugim prokletim maloljetnicima u drugim zemljama, gdje je normalna brutalnost tvorca franšize Simona Cowella...
Obrtanje stvarnosti od mračnjaka koji nam mogu prodati neispitane lijekove, nezdravu hranu i uvesti nam aditive u normalnu dječju ishranu, svodi se i na uvjeravanje kako je i vrijeđanje i postupanje žirija zapravo želja da „mladi nauče što je pobjeda i što ih očekuje na putu do slave i medijske eksponiranosti..." Dakle, ne da su u krivu, već nam upravo suprotno jeftino prodaju mudrosti ukrcavanja naše vlastite djece u mašineriju „mekdonaldizacije" ne samo hrane već i ljudskih odnosa.

No, s druge strane, što s pismenom suglasnosti roditelja na sudjelovanja u ovakvim emisijama? Jesu li doista stariji bili toliko izrugivani i zlostavljani u mladosti da to žele i svojoj djeci? Da ih popljucaju petparački glumičari i pjevačice ? Želite li doista svojoj djeci psovke, da im se našminkani pjevači i podbuhle pjevačice muškog glasa smiju zbog fizičkog izgleda, mladenačkih bubuljica ili glasa koji prirodno mutira? Sjedite li normalno u svom kauču kada Anđa Marić vašoj 17-godišnjoj kćerki kaže da ode na manekensku audiciju „neka šuti, bude lijepa i zaradi pare..."? Kada vašem sinu, ili sinu vama poznatog ili nepoznatog roditelja, uvaženi član žirija „glazbeni diskograf i produvcent" koji ne zna raditi nijedan drugi posao, govori kako mu glas „zvuči između žabe i pačeta"? Smijete li se glasnije kada je riječ o vašem ili o tuđem djetetu?

Misle li doista roditelji koji su tu svoju djecu valjda ljuljali, pričali priče dok su bili mali, vodili za rukicu i dizali kada bi pali i zaplakali, misle li da je ipak najbolje da im kćerkice budu spoznoruše i ljepila za lovu, da je najbolji posao onaj hostese i onaj sa štange. Da je super da im sin ne mora završiti školu jer uvijek ima mjesta za čuvanje hotela, kafića, koncesionara plaže, predsjednika stranke ili običnog polukriminalca? Misle li to ili samo čitaju, gledaju i slušaju medije i pričaju o snovima pobjednika Big Brothera ili Farme?

Zvuče li vam ova pitanja patetično, staromodno ili „bezveze..." (riječi su namjerno spojene). Ona vam i jesu takva, jer tako vas i uče vrijedni vlasnici i izvršitelji po medijima. A ona glupa djeca bez sluha, u kratkim suknjicama i vlasnici deset mobitela po zatvorima, to su neka druga djeca.
Možda i jesu i vi se s pravom veselite što to nisu vaša. A što s odgovornosti društva ili neke zajednice koja se takvom želi zvati? Što sa školama, učiteljima, nastavnicima i profesorima koji (još) ne uče djecu medijskim zavrzlamama, čitaj mudrostima za preživljavanjem u globalnom svijetu gdje zbunjeno stado ovčica javnosti unaprijed savija glavice pred moćnim pastirima.

Uostalom, nije ni ovo neki tekst, bolje je smjestiti se u naslonjač, daljinski u ruke, pivu i rugajte se tim fuflicama i budalašima, nije ni loše biti u širem krugu Big Brothera.