Ovo nam je Uskrsno vrijeme, sve cvjeta, buja, zeleni, proljeće je konačno uzelo zamah i potislo ovu dosadnu zimuljinu, ljudi su sve bolje volje, bolje volje sam i ja, fjaka mi je nekako manje u kući od kad je sve toplije i vedrije, i još se taj sat pomaknuo naprijed, tako da odmah ne da osjećam miris proljeća... nego me već hvata panika od ljeta i već pušem i kukam kako će nam biti vruće. Ali pustimo sad to.

Ljudi, normalni ljudi, razmišljaju dan po dan. A ja uvijek nešto svoje svirim i umjesto da razmišljam koliko ću mlade kapulice kupit da bude dovoljno uz janjetinu, o komu o čemu, ja cilu noć, ne spavam nego prebirem po psovkama. Po tom narodnom bogatstvu koja nam začinjava svakodnevicu kroz stoljeća. Stvarno sam makla!

I baš razmišljam kako podijeliti te psovke - po jačini...gradirano od onih benignih tzv. dječjih do onih 'otrovnih' kojih čim i pomislimo na njih se zacrvenimo i bude nam bar malo neugodno.

Možemo ih dijeliti i na svjetovne i na sakralne, recimo. Neću navoditi primjere. Naravno, uvijek je tu i muško ženska podijela. Ali nekako najveći uvid, upliv recimo u njih imamo putujući, upoznajući ljude iz različitih krajeva naše lijepe i bogate zemlje. Bogate u svim smislima donedavno, a u psovkama, beštimama - zauvijek.

Ja se mogu podičiti da sam odmalena već imala istančano uho za raspoznavanjem psovki. Tomu je doprinijelo moje šareno porijeklo, mješavina kontinentalno - bodulska sa stalnom adresom u gradu. Svašta se tu ispreplelo.

Već u najranijim danima, ne razumijeći zašto smiješnom rečenicom koju sam sto puta čula kod bake na zimskim praznicima - 'bemti miša, tijekom godine kod mame izazivam (oviseći o raspoloženju, naravno J) različite reakcije o d titrajućeg osmijeha (jer nikad nismo podržavali da nam djeca psuju po kući!!!) do ljutitih reakcija i čamljenja u kutu!

U dugim ljetnim mjesecima provedenim na otoku otkrivalo se sve...od prvih noćnih izlazaka...do neću vam ići u detalje....

I što sam išla starija to je paleta  psovki bila veća, šarenija, raskošnija. Moje prve onako zamijetljivije bile su od moje drage susjede koja voli tzv. Lokacijske i Negacijske - tako je jedna od meni dražih, e te ću podijeliti s vama - Je...ti Gospić u Lici  i Je...ti  NE B..a. Ima toga još, ali ove su obilježile sva moja bezbrižna ljeta...i kad bi se došlo doma s kupanja drugi dan u 8 navečer i kad bi se zaspalo na škalama u dvoru i kad bi se 'zabunom' ušlo u susjednu kuću i malo zadrijemalo...uvik se nekako prožimalo kroz tu našu sparnu ljetnu svakodnevicu.....

Posebno mjesto u mojem otkrivanju ima desetogodišnja avantura zvana Studiranje i privremeni rad u Zagrebu. Neprocijenjivo u mojem životu .

Od 18-te do 28-e u prvih nekoliko godina mojeg studiranja najviše su psovali zapravo roditelji putem telefona, tjerajući svoje lijeno dijete različitim metodama da se pokrene iz studentske idile i konačno krene u tu zgradu di je upisana i di je dobila tu plavu knjižicu koja se zove Indeks.

Naravno, bilo je to divno doba - mobiteli su tada bili čista fikcija. Ispiti su se prijavljivali prijavnicama. O Internetu se učilo na satovima informatike, na kojima smo miševima baratali kao nekim stranim tijelima koji klikaju kad ne trebaju i koji nam crne tekst tamo di ne triba. Ručni zglobovi nam nisu poznavali ukočenost i bolove 10-satnog buljenja u kompjuter i piskaranja. A vidi nas danas, samo desetljeće nakon toga......cccccc...

Da ne spominjem bonove za menzu....Iksica nam je došla tamo pred kraj .....i izazvala najviše ljutnje u našoj ženskoj populaciji jer su nas slikali - pazite sad - digitalniim aparatom i slika tako skenirana izgledala je užasno na tom komadu šarene plastike!!!!!

Nego da se vratim na temu, to ''zagrebačko vrijeme'' otkrilo mi je nove psovke, one prave purgerske od kojih su mi se neke svidjele a neke su mi bile 'praf za praf' više nego smiješne. Ali širenjem i uopznavanjem ljudi iz svih krajeva Domovine, mogu vam reći da mi najljepše psuju tamo moji dragi Varaždinci,, zapravo Varaždinke....to je čisti zanos i poezija...takva maštovitist skrivena u samo par riječi...to je divota. Čakovčani također. Slavonci su zapravo i dokazali, da su jedan pitom i vrijedan narod, a dragi Bosanci da su nenadj..ivi , u stvari nenadmašni u slaganju tih malih jezičnih začinjavaca. Zapravo to je to. Nema do njihovih, i sve sa smješkom!

Pravo prosvijetljene u tom mom kampanjskom istraživanju tijekom godina dogodilo se naravno kao i po onoj povijesnoj 'Ti moj Matane' - upoznavanjem mojeg  zakonitog Mr. B. I po toj antologijskoj, tako je meni moj Mr. B pokazao sva blaga južne Dalmacije i naravno Hercegovine.

Otvorio to divno područje na kojem su se tijekom stoljeća miješali i Turci i Hrvati i Mleci i još kojekakva svjetska bagra je prošla a da ih nismo ni zabilježili, ali to je zaista jedan duhom bogat kraj.

Osjećala sam se ko malo dijete u slastičarnici kad smo se moja sveki i ja nakon jedno par godina, već malo opustile u komunikaciji, pa bi njoj tu i tamo izletila pokoja. Tad sam otkrila i prekrasnu sintagmu 'udrila donja u gornju' i tako još neke mudre, životne. Kažem vam, oduševljenje je bilo toliko da sam samo slušala i upijala. A to činim i dan danas. Blago je tek načeto! e.em ti miša mekinjaša!

I da rekapituliram stvar - nova istraživanja pokazala su da psovanje može biti dobro za zdravlje, odnosno da psovke mogu imati važnu ulogu u olakšavanju bola. Toga se treba pridržavati! Dajte si oduška, makar i u svoja četiri zida!

Psovanje se obično doživljava kao znak lošeg odgoja ili nedostatnog obrazovanja i sposobnosti izražavanja, ja se nikad neću složiti s tim, ja ga smatram jednim neprocijenjivim narodnim blagom koje treba čuvati i njegovati. Nadam se da mi i demo u tom smjeru - da se ne zaboravi! Eto neću više o psovki našoj svagdašnjoj, sad se stvarno moram posvetiti uskrsnjoj spizi, a i sveki popodne stiže pa treba malo pospemit kuću! Sretan vam Uskrs!