Pita me kako sam.

Što kako sam, kako bi trebala biti? Mislim da pitanjem samo pokušava razbiti tišinu. Gusta je i ljepljiva, rasteže se sobom kao žvakaća guma. Kutovi sobe su mračni, tamo ne dopire slabašna svjetlost lampe. Koja lampa, čovječe, pljunula je tristo eura za tu anoreksičnu instalaciju, samo da može o tome pričati teti Ljubici.

Jer uvijek je bolje razgovarati o predmetima nego o ljudima.

Moja majka ima zelene oči s prugicama. Onako, malo baca na mačku. Bila je strašna mačka u mladosti. Tata je slinio za njom godinama, sve dok nije postao najmlađi voditelj marketinga u firmi, onda ga je primijetila. U njezinoj utrobi bilo je prokleto hladno, pa sam se požurila doći na svijet. Prikopčali su me na tisuću cjevčica, bila sam beba iz Gigerove fantazije. Ili noćne more, dodala bi majka danas.

Misli da ne primjećujem kako me gleda. Ma samo ti gledaj, olinjala mačko, ne možeš ništa promijeniti. Možeš prevrnuti sobu, oguliti zidne tapete, premjestiti kauč, dodati još trinaest porculanskih zvončića, ma možeš raditi od prostora što hoćeš!

Ja sam prostor koji ne trpi preuređenje.

Nije to bolest. Znam, ti bi bila najsretnija kada bi imala nekakav papir s dijagnozom, da možeš reći teti Ljubici da su konačno otkrili što je to i da će sada započeti s terapijom.

Pa da me stave opet na neke cjevčice i aparatiće.

To bi te usrećilo, ha?

Jer ovakva situacija je 'apsolutno nenormalna' i ti to nećeš tolerirati.

Ma tko si ti uopće da određuješ što je normalno?

Nemaš pravo govoriti o Ljubavi. Nikada je nisi znala iskreno pružati.

Sinoć je padala kiša. Saša i ja skakali smo po lokvama ko mala djeca. Jedan stari nas je gledao, držali smo se za ruke. Zavrtio je glavom, nešto je promrmljao, ali nismo ga čuli. Ne čuješ ništa kad se nalaziš u svom svemiru.

Volimo se, znaš. Tek sam jučer to skužila. U početku mi je sve bilo tako čudno, nisam imala pojma što se događa. Kao da sam gazila po kaktusima, i stalno sam pokušavala nešto pisati, neku poeziju, gluposti, kao da će mi to posložiti misli. Samo ih je još više razbacalo. Koji je to osjećaj kad smo zajedno... ne kužiš ti to, ma kao da smo one prozirne pahuljice maslačka, lebdimo, nezaštićeni.

To ti je Ljubav, kužiš?

Nije to ona tvoja lampa, ne možeš je ugasiti.

I sutra kad se na vratima pojavi djevojka s kojom dijelim svemir, da se nisi usudila zalupiti vrata. Ne moraš je voljeti. Samo me pusti da budem sretna, da budem maslačak.

                                             *  *  *  *  *  *  *

Istraživanja portala Queer.hr:

• 75% ispitanika odgovorilo je da bi bilo iskreno razočarano ako bi njihovo dijete bilo homoseksualna ili biseksualna osoba

• 79% ispitanika odgovorilo je kako bi pokušao objasniti svom djetetu da homoseksualnost ili biseksualnost nije normalna

• 51,3% ispitanika odgovorilo je da je doživjelo neki oblik nasilja zbog svoje spolne orijentacije u razdoblju od 2002 do 2005. godine

• Homoseksualnost i biseksualnost su bolesti odnosno poremećaji smatra 42% ispitanika

• 47% ispitanika odgovorilo je da osobe u istospolnoj zajednici ne bi smjeli imati pravo na zajedničku skrb za biološko dijete jednog partnera