Vlatka Pokos napisala je knjigu o svom životu i nazvala je „Život u raju". Kaže, pomalo ironično obzirom kakav je život imala. Da sve bude bolje, napisala ja knjigu o malom dijelu svoga života, onom koji je dijelila s Josipom Dikanom Radeljakom. Tako da nije isključena mogućnost da jednog dana napiše sve detalje svoga života. Od prvih koraka pa nadalje.

Nemojmo zaboraviti da je ona pjevačica, voditeljica, a od nedavno i spisateljica. Mislite da je lako biti Vlatka Pokos? Grdno se varate. Književni kritičari pokrili su se ušima i uopće odbijaju prihvatiti činjenicu da je izašla još jedna knjižica koja se usudi nazvati knjigom. Odbijaju uopće čuti za to. Da je ne bi opet dočekali na nož, kao i prijašnje spisateljske pokušaje inih hrvatskih zvjezdica. Dakle, postavlja se pitanje, tko je sve pisac?

Pisac je osoba koja se profesionalno ili amaterski bavi pisanjem. To je definicija koja nam baš i nije nešto novo otkrila. Samo, gdje je granica između profesionalnog i amaterskog? Kao u drugdje, teško ju je razlučiti ili opipati. Za koga se može reći da se pisanjem bavi kao profesijom i da od njega može živjeti? Valjda bismo mogli izdvojiti par imena, ipak smo mi mala zemlja. Ali ne, kod nas je svatko pisac.

Možda zato jer je to tako širok pojam. Ne postoji škola kojom bi se postalo ono što nazivamo piscem. Ne postoji zanat koji bi ispekli ili znanje koje bi upili na predavanjima u sveučilišnim učionicama. Postaje li se pisac ili s tim rađa? Sve je moguće. U knjigama se navodno skriva sva mudrost ovoga svijeta, samo je treba pronaći.

Možda će se gospodična Pokos i uvrijediti, ali mi je nekako teško povjerovati da kod nje neke mudrosti ima. Ne možemo dokazati da je neka knjiga lakša od ove druge, ali kvalitetom se neke ipak ističu. Ili možda temom. Pa nije baš teško shvatiti da je zanimljivo pročitati što to Vlatka Pokos ima napisati o svom kratkom braku, ali će vam to isto tako brzo ispariti iz glave.

Priznajte, palo vam je na pamet kako ćete ovo ljeto ostaviti one teške knjižurine po strani i baciti misli na neke lakše knjižice i napokon saznati kako je to biti dio hrvatske celebrity scene. Nije sramota pročitati. U raznolikosti leži zec. Mislite li da je napisati knjigu lako? Naravno, pod pretpostavkom da je pišete sami. Ljudi koji izdaju knjigu o svom životu su obično jako zanimljivi medijima, koji se hrane njihovim isto toliko zanimljivim životima.

Mislim da ili morate biti veličina sama za sebe da vam uopće padne na pamet napisati nešto o sebi u takvom obliku i objaviti to cijelom svijetu, ili morate biti toliko narcisoidni da pomislite kako svijet jednostavno ne može bez vaše autobiografije. U kakvu vrst književnosti spadaju: „Gola istina" (Nives Celzijus Drpić), „Anđeo" (Simona Šajn ex Gotovac), „Vrag" (Ante Gotovac), i najnovije umijeće estradne scene „Život u raju" Vlatke Pokos. Što ih je na to ponukalo?

Možda, samo možda, ih vuče ona nit koja kaže da knjige ne umiru. One su uvijek žive. Pa se vođeni time odlučuju ostaviti svoj pisani trag. Iako mi je to teško povjerovati. Mislim da se ipak vode isključivo svojom promocijom. Pomalo se čini nevjerojatno da događaje iz knjige, koji su ih navodno jako pogodili, žele ponovno proživljavati. Ili još gore podijeliti sa cijelim svijetom. Dolazi do pitanja o moralu ili bar ispitivanju samoga sebe.

To je već teža književnost. Možemo li književnost uopće podijeliti na laku i tešku, jer gdje je granica? Ma neka, glavno da se piše. Ako se piše, po nekoj logici se to i čita. Inače, knjige gube smisao. Dok god se čita, pa bilo to i tzv. lako štivo, dobro je. Znači da ipak nismo totalno otupili i da postoji nada da knjiga preživi sveopću digitalizaciju. A to je jednom riječju - divno!