Jedino živite li na Marsu, mogli ste izbjeći pomalo pompozno, ali s pravom pompozno, prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma protiv izmjena Zakona o radu.

Sindikati se digli na noge, možda ne znajući kolike razmjere će to poprimiti. Krenulo je skromno, ali stihijsko prikupljanje potpisa pretvorilo se u pomalo neočekivano odbrojavanje do potrebnog broja. Kojeg su, usput budi rečeno, premašili i to dobro. Postavili su štandove i jednostavno pozvali narod da se pobrine za svoju budućnost. I ne samo za svoju, nego onu svoje djece i unuka.

Znam, možda zvuči pomalo utopijski, možda zvuči kao još jedna polupolitička floskula, kojom se nastoji zamazati oči masi, ali je tako. Vlada se nastojala obraniti. Pa nismo mislili tako, pa nemojte opet sve po nama. Po kome ćemo?! Izmjene Zakona o radu dolaze kao prve izmjene poslije prihvaćanja Kolektivnih ugovora 1992. godine.

Kolektivni ugovori tada su potpisivani skoro pa na neodređeno. Naravno da je to išlo na ruku radnicima, a nego kome će?! Nakon njihovog istjecanja važe prava kao da Ugovori još traju. E nekome se to nije svidjelo. Pa izmjene predlažu trajanje Ugovora samo 6 mjeseci nakon istjecanja, a tada je nužno popisivanje novog. Do novog potpisa - prazan prostor. A tu vas više nitko ne štiti.

Vlada tvrdi da se time ne gube radnička prava nego se samo potiče pregovaranje. A znamo kako pregovaranje izgleda u našoj državi. Pitate se zašto tolika strka. Zato jer otkazivanjem Kolektivnih ugovora, a sve vodi k tomu, poslodavac mora izdati Pravilnik o radu, koji je potpuno jednostran i ide njemu na korist. Radnik? Ostaje popuno nezaštićen, na milost i nemilost poslodavca. U tome je caka. U Kolektivnom ugovoru ste zaštićeni i prava su vam točno određena. Bar je tako bilo. Sada? Tko zna. Hoćemo li svakih par godina biti svjedoci ili sudionici novih radničkih prosvjeda? Jer izgleda da od onog stolnog pregovaranja nema ništa.

Dok god se ceste ne napune ljudima ili traktori prepriječe put skupim limuzinama, ništa se s mrtve točke ne miče. Vlada je u Sabor uputila Izmjene ZOR-a, ali na dnevni red nisu stigle jer je u međuvremenu Sindikatima dozlogrdilo i odlučili su svoju pravdu i zadovoljštinu potražiti u kolegama radnicima zahtijevanjem referenduma. Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima?"

Jednom kad se referendum održi, a posve je izvjesno da hoće, nema natrag. Sabor je dužan prihvatiti volju naroda. Pomalo nevjerojatno zvuči da bi Hrvatima to mogao biti tek drugi referendum od neovisnosti. Volja građana, pa kud puklo. Moram priznati da sam vid izgubila buljeći u kompjuter i tražeći na svemogućem Internetu bilo kakve informacije o Referendumu, kao i o izmjenama ZOR-a. Tamo svega i svačega.

Od potpunih neistina do tvrdnji kako hrvatski narod uopće nije svjestan što je potpisivao i za koga. Zvuči pomalo očajnički obzirom od koje je strane došlo, zar ne? Međutim, što su nam točno htjeli podvaliti? Priča ide nekako ovako. U slučaju kad Kolektivni ugovor istekne, sve njegove odredbe automatski prestaju važiti. Tako poslodavac može odugovlačiti pregovore o novom ugovoru, a u međuvremenu nema obveza prema radnicima. Dok ne potpišu novi.

U slučaju da ZOR ipak prođe, materijalna prava radnika štitit će tek Zakon o minimalnoj plaći koji propisuje da nitko u Hrvatskoj ne može imati plaću manju od 2.814 kuna. Kakva lova, probajte vi živiti s tim. Izmjenama ZOR-a otvara se mogućnost da radnici izgube razna materijalna i ostala prava iz radnog odnosa koja nisu uređena ZOR-om, kao što su: naknada troškova prijevoza, dodatak na plaću za ostvareni staž, topli obrok, božićnica, uskrsnica, regres, jubilarna nagrada, dar za djecu, veći broj dana godišnjeg odmora, dnevnica, naknada za odvojeni život, veća otpremnina, duži otkazni rokovi, uvećanje place zbog prekovremenog rada, itd.

Tko koga i zašto, pitate se kao i ja. Znam što ćete reći, gdje su privatnici u cijeloj toj priči. Ne brinite se, doć će i na njih red. Pravda je spora, ali dostižna. Od nekud se krenuti mora. Hrvati su se za svoja prava borili na raznim prosvjedima.

Studenti su se borili za besplatno školovanje, seljaci za bolju cijenu pšenice i isplatu obećanog, stanari Varšavske za očuvanje pješačke zone, radnici u tvornicama za zarađene plaće. Nije nam Bog jezik dao uzalud. Niti je demokracija svoje ruke vezala. Informirajte se, ne budite fikusi.