Postala sam majka. Moj mali smotuljak sreće i ja stigosmo doma (naravno ne trebam niti spominjat´  da je sezona  krenula tako da je muž od jutra do sutra na poslu...ali što ćemo...). Sve je spremno - krevetić, presvlačilica (btw spas za kičmu i bol nakon carskog reza), kolica, svekrva će nam kuhati, moji stižu iz Zagreba u pomoć - uglavnom sveopća mobilizacija!

Dok sam uživala u trudnoći čitala sam kao prava mama štreberica bezbroj literature o trudnoći, bebama ...i između svega sjećam se kako sam negdje pročitala da je najbolje svima iskreno reći što očekujete od koga, da ako vam netko smeta lijepo ga zamolite da ode i tako to... Čitajući, to mi se činilo poptuno logično pa sam i ja čvrsto odlučila da će to biti tako i u mojem slučaju. Eh da!

Svatko je imao nešto pametno za reći, kroz kuću je krenula horda ljudi (što se srećom smirilo kroz par dana - inače bi počela zaključavat vrata i nikoga ne bi puštala unutra), moja majka se dala u sređivanje kuće po naravno njenim pravilima - ludilo!

Prvi „problem" - cicanje - cica li dijete dovoljno, pa jesi li sigurna, nekako baš ne dobiva puno... i onda zaključak - dijete je gladno! Super, skužila sam i ja da nešto nije u redu, ali dobro bi mi došlo malo potpore, a ne samo pogledavanje i neodobravanje! Nikada se valjda nisam osjećala samo kao tada - gledam u to malo stvorenje i plačem jer bi mu htjela odmah na početku pružiti ono što ja mislim da je najbolje (dojenje), a nekako i ne ide...  Nakon dana i dana cjelodnevnog „roštiljanja" na krevetu Muž i ja krenuli kod doktora - uz moje mlijeko ipak trebamo davati i formulu. Prošlo je dosta vremena da to prihvatim jer sam ja sve vezano uz svoje dijete htjela prirodno ( kao i porod, pa sam nakon 15 sati završila na carskom rezu), ali sve je išlo nabolje pa smo i taj prvi problem prebrodjeli...

Drugi „problem" - dijete želi spavati s nama u krevetu - kako spava? To je valjda prvo pitanje svih - kažem ja dobro, ali eto još uvijek ne želi biti sam u svom krevetiću - jooooj - nemoj ga to učiti! Pa tko ga uči?! Dobro, malo se smirim i pitam - a što trebam napravit osim pustit ga da vrišti do iznemoglosti - to ne mogu. Odgovor: a neznam, al nije to dobro.  E pa baš super! - pomislim. I onda mi Muž otvori oči - pa ni nama nije lijepo spavat samima u krevetu, a zamisli kako je njemu- on je devet mjeseci bio U TEBI, pa još mu nije jasno što se dogodilo... I zaista, nakon nekog vremena bez problema noć bi (bar veliku većinu) proveo u svom krevetiću... osim kad bi valjda imao „težak" dan - onda je naš krevet neizbježan.

Treći „problem" - uvođenje hrane - pedijatrica  je rekla kako je dokazano da dijete u prvih šest mjeseci ( a nikako ne prije četiri) ne treba ništa osim mlijeka. Dijete super napreduje pa nećemo žurit s krutom hranom - obznanili Muž i ja. Ma daj - viču i s jedne i druge strane obitelji ...a šta oni znaju, stalno nešto mijenjaju..Jedva čekam kad mi se unuk sam dočepa žlice i vilice... a ja sam tebi davala pancetu kad si imala četiri mjeseca - pa daj mu barem nešto... Nekoliko mjeseci ponavalja sam istu rečenicu: Imat će cijeli život za jest pancetu, pršut, meso... ako će htjet...pa pustite dijete šest mjeseci u miru. Jedva su to prihvatili...

Vjerujem kako će se" problemi" i suprotna mišljenja samo gomilati kako bebač raste, ali sad s malim odmakom znam da babe i didovi zaista samo žele pomoći (koliko god nas ponekad izluđivali), no isto tako u ovom slučaju kao i u mnogima u životu mislim da vrijedi ona stara koju mi je učiteljica u srednjoj školi ponavljala dok bi pisali test (i pokušavali prepisati) - Uzdaj se u se i u svoje kljuse!

Jer, ja želim zajedno učiti sa svojim djetetom - što mu paše, što ne, kad treba bit strog, kad ne... Naravno, u ovome „u se" podrazumijeva se i Muž. Iako, i Muž mi uvijek kaže mama je mama -i zaista je - Jer, tko bolje zna moje dijete osim mene...